Dujšin, Dubravko, hrvatski glumac, kazališni redatelj i pedagog (Zadar, 12. IX. 1894 – Zagreb, 30. I. 1947). Nakon školovanja u Milanu i vojne službe za I. svjetskog rata, 1919. došao u Zagreb, gdje je završio Državnu glumačku školu (1922) i postao stalnim članom Drame HNK-a (ravnatelj 1937–39). Isprva je uglavnom tumačio uloge mladih ljubavnika, nastupao i u opernim, operetnim te baletnim predstavama, a istaknuo se u herojsko-klasičnom repertoaru: Marko Antonije (William Shakespeare, Antonije i Kleopatra), Lear (W. Shakespeare), Macbeth (W. Shakespeare), Tezej (Jean Racine, Fedra), Egmont (Johann Wolfgang Goethe). Najširi je raspon uloga ostvario u izvedbama hrvatskih djela: Križovec (Miroslav Krleža, U agoniji), Leone i Ignjat Glembay (M. Krleža, Gospoda Glembajevi), Marko Barić (Milan Begović, Bez trećega), Hasanaga (Milan Ogrizović, Hasanaginica), Orsat (Ivo Vojnović, Dubrovačka trilogija), Dmitar Hvaranin (Dimitrija Demeter, Teuta), Matija Gubec (Mirko Bogović), Redovnik (Ivan Gundulić, Dubravka), Dundo Maroje (Marin Držić). Vrsnu karakternu komiku pokazao je i kao Tartuffe (Molière). Posebnu sklonost scenskomu realizmu očitovao je u ruskom repertoaru: Porfirij Petrovič (Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Zločin i kazna), Glumac (Maksim Gorki, Na dnu). Istaknuo se i interpretacijama Borkmana (Henrik Ibsen, Johan Gabriel Borkman) i Dantona (Georg Büchner, Dantonova smrt). Nastupao i u pučkoj te salonskoj komediji; ni na vrhuncu karijere nije odbijao epizodne uloge, pretvarajući ih u iznimne minijature. Razbijajući predrasude o glumačkim »fahovima«, pripadao je tipu modernog europskoga glumca i zasnovao stil »zagrebačke glumačke škole«. Okušao se i kao redatelj (Euripid, Luigi Pirandello, M. Begović) i prevoditelj (L. Pirandello, Carlo Goldoni, Alberto Moravia), nastupao kao recitator, predavao na Glumačkoj školi. Glumio je i na filmu: Paramountove parade (1930), Slavica (Vjekoslav Afrić, 1947). God. 1977. utemeljena je Nagrada »Dubravko Dujšin« za dostignuća u kazalištu.
