struka(e):

duh (hebrejski ruah, grčki πνεῦμα, latinski spiritus).

1. U svakodnevnom govoru, sveukupnost psihičkih procesa; dio duševnoga života koji se očituje u obliku misaone djelatnosti, odnosno razuma ili uma, nasuprot osjetnosti i tjelesnosti.

2. Izvorno, zrak u pokretu, tj. dah ili vjetar. Najstarije je značenje u Bibliji dah, a vjetar označava dah moćnoga bića. Budući da je dah simbol života, duh treba razumjeti kao životno načelo, životnu snagu, središte čovjekova djelovanja i misli: moć koja dolazi od Boga i kroz njega djeluje u stvorenjima. U Bibliji se također često govori o više duhova, kao i o zlim duhovima, mračnim silama koje vladaju čovjekom. Atributi duha, kao bestjelesnost, vječnost i dr., isti su kao i kod duše, pa se upotrebljava i kao sinonim za »dušu«. Duh označava i Boga kao netvarno biće, njegovu bit, životnu i stvaralačku snagu.

3. U filozofiji označuje ponajprije »nositelja života«, a potom dušu, sam netvarni život ili najnutarnjiju bît svijeta. Duh je kod Descartesa zasebna metafizička kategorija bića, on je »misaona supstancija« (res cogitans) koja je suprotna »protežnoj stvari« (res extensa) i one postoje svaka za sebe. Današnji filozofski pojam duha oblikovao se u doba romantike i njemačkoga idealizma, posebice kod Hegela, za kojega je duh stadij u dijalektičkom razvoju »ideje« i očituje se u tri oblika: kao subjektivni (individualni, psihološki), kao objektivni (povijesni, socijalni, kulturni) i kao apsolutni (umjetnost, religija, filozofija). U klasičnom shvaćanju može se razlikovati osobni (pojedinačni), zajednički (objektivni) i objektivirani duh, koji predstavlja ukupnost dovršenih duhovnih tvorevina. Dok je duševno tijesno povezano s razvojem organskoga, osobni duh nasljeđuje se samo kao mogućnost, kao sposobnost da ozbilji samoga sebe. Njegovo oblikovanje ostvaruje se putem njegove duhovne djelatnosti i, ovisno o tome, duhovne su razlike među ljudima mnogo veće od vitalnih. Objektivni duh, npr. jednoga naroda, predstavlja ukupnost onoga što se može kazati o tom narodu (postignuća u duhovnim znanostima i filozofiji, u razvoju jezika, zatim pravo, običaji, vladajući sustav vrijednosti itd.), dok objektivirani duh obuhvaća djela u prirodnim znanostima i umjetnostima. Apsolutni duh neovisan je o svakom bivstvujućem nositelju i istodobno identičan s čistim božanskim duhom, koji se promatra kao cjelina.

4. U pučkom praznovjerju: prikaza, sablast, utvara, avet, priviđenje, osobito priviđenje umrlog čovjeka; natprirodno biće koje na čovjeka i njegovu okolinu može vršiti štetan ili povoljan utjecaj (→ demon); prekogrobno biće koje se preko medija javlja u spiritističkim seansama.

Citiranje:

duh. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/16510>.