Draženović, Josip, hrvatski pripovjedač (Stajnica kraj Brinja, 30. XI. 1863 – Zagreb, 1. V. 1942). Pravni fakultet završio u Zagrebu 1886. Službovao u kotarskim sudovima u Senju, Novom Vinodolskom, Vrbovskom, Bakru, Perušiću, a u Gospiću 1900–29. bio vijećnik i predsjednik Sudbenoga stola. Nakon umirovljenja 1935. došao u Zagreb.
Izrazit crtičar i pripovjedač sa sklonošću sažetu, gnomskom izrazu, Draženović je teme svoje proze u prvoj fazi razvijao od lirskih solilokvija i razmišljanja o životu uopće (Iskrice, 1887) do Crtica iz primorskoga malogradskoga života (1893), s mnogo osjećaja za realističke pojedinosti i za lirske ugođaje koji podsjećaju na Turgenjevljevu kratku prozu. U pripovijetkama s motivima sudbina malih ljudi, »antiheroja«, opterećenih vlastitom prošlošću, kakve će poslije uspješnije opisivati J. Leskovar, Draženović se u posljednjoj fazi stvaralaštva (Povijest jednoga vjenčanja, 1901; Nova era, 1950) gotovo realističko-verističkim postupcima predstavio kao vješt fabulator.
