Albini, Alfred, hrvatski arhitekt (Graz, 15. VII. 1896 – Zagreb, 4. XI. 1978). Studij započeo u Beču (1919) te nastavio na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu, gdje je diplomirao 1923. te od 1924. bio asistent Viktora Kovačića, potom Huga Ehrlicha, a od 1943. bio je izvanredni profesor te od 1954. redoviti profesor. U početku radi u protomodernističkome duhu, podiže nekoliko zagrebačkih gradskih zgrada, uglovnice Balić i Žerjavić (Švearova ulica 9, 1927; Kršnjavoga 25, 1928–30), uspjele interpretacije zagrebačkih Kovačićevih kuća, no ubrzo stvara Gradsku štedionicu, prvo djelo moderne arhitekture u Osijeku (Kapucinska ulica 29, 1930–32). Njegov umjereni modernizam, oslonjen na tradiciju, posebno vidljiv u obiteljskim kućama (vila Meixner u Mallinovoj ulici 14 u Zagrebu, 1933; kuća Dukat na Križnome ratu 14 u Hvaru, 1934), razlog je zbog kojega se njegova djela uspješno uklapaju u povijesne urbane cjeline poput zagrebačkoga Gornjega grada (kuća Arko u Basaričekovoj 24, 1940; projekt za Muzičku akademiju, 1962). Godine 1936. prihvatio se autorske razradbe, modifikacije Pičmanova projekta Hrvatskoga kulturnoga doma na Sušaku, višenamjenskoga kompleksa, hotela nebodera s restoranom i peterokatnice s dvoranom, jednoga od najsloženijih pothvata moderne arhitekture između dvaju ratova, te njegove realizacije (1936–41). Nakon II. svjetskoga rata podignuo je u Zadru stambeni blok s lokalima u prizemlju (Dalmatinskoga sabora 3–4, 1954), kojim je pridonio modernističkom oblikovanju gradske jezgre, i Tehnološki fakultet u Zagrebu (1964; Nagrada grada Zagreba 1963), primjer kasnoga internacionalnoga stila. Ističu se i nagrađeni natječajni projekti: Hrvatski dom u Osijeku (1928), Kazalište u Novome Sadu (1928), Crkva sv. Ćirila i Metoda u Sušaku (1931) te Umjetnički dom (1931., s Josipom Pičmanom), Državna obrtna i produžna škola (1935) i hotel i kupalište u Preradovićevoj ulici (1941) u Zagrebu. Bavio se i problemima urbanizma (studije Paralelna Ilica, 1954., Asanacija bloka Trg maršala Tita–Frankopanska–Ilica, 1959) i zaštite kulturne baštine, posebno užega zagrebačkog središta, o čemu je, kao i o problematici modernističke arhitekture, objavljivao stručne članke (Čovjek i prostor, Telegram). Izrađivao je crteže i grafike zagrebačkih veduta te apstraktne kompozicije u kombiniranoj tehnici. Radovi su mu izloženi u Zagrebu, na samostalnoj izložbi 1966. te na izložbama Pola vijeka hrvatske umjetnosti 1938. i Zagrebački moderni arhitekti između dva rata 1976. Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1966) i »Vladimir Nazor« (1969).
