struka(e):
vidi još:  Krležijana
D’Annunzio, Gabriele
talijanski pisac
Rođen(a): Pescara, 12. III. 1863.
Umr(la)o: Gardone Riviera, Brescia, 1. III. 1938.
ilustracija
D'ANNUNZIO, Gabriele

D’Annunzio [dan:u'ncio], Gabriele, talijanski pisac (Pescara, 12. III. 1863Gardone Riviera, Brescia, 1. III. 1938). Ne dovršivši studij književnosti, odaje se mondenomu životu koji će mu obilježiti ukupno djelo. Od europskoga dekadentizma preuzima ideale osjetljivosti i ukusa te sklonost prema formalnoj virtuoznosti. Zanosna erotika i sugestivnost svojstvene su zbirkama S proljeća (Primo vere, 1879) i Novi pjev (Canto novo, 1882) te romanu Užitak (Il piacere, 1889). Romanima Giovanni Episcopo (1891) i Nevin (L’innocente, 1892) nastoji oponašati Tolstoja i Dostojevskoga, ali ga više od etike zanima nastranost ljudskih poriva. Rajska pjesan (Poema paradisiaco, 1893) najava je poetike tzv. sutonskih pjesnika. Iz Nietzscheove filozofije izdvaja mit o nadčovjeku bez etičkih implikacija i promeće ga u estetski ideal. Veličanjem iznimna, nadmoralna pojedinca, oko kojega sastavlja blještavi mozaik »neprispodobiva života«, bavi se u romanima Trijumf smrti (Il trionfo della morte, 1894), Djevice sa stijena (Le vergini delle rocce, 1895), Vatra (Il fuoco, 1900) te u zbirkama Međuigra stihova (Intermezzo di rime, 1884), Pjesme Izoldi – Himera (L’Isotteo – La Chimera, 1884) i Rimske elegije (Elegie romane, 1892). U doba veze s glumicom E. Duse, teži preustrojiti talijansko kazalište, pa i tu prevladavaju herojske i senzualne teme, u dramama Mrtvi grad (La città morta, 1899) i La Gioconda (1899). U raskošnoj osami vile Capponcina stvara svoja lirska remek-djela Slavospjevi (Laudi, 1903–04): Maia, Elettra i Alcyone. Zbog dugova je 1910. otišao u Francusku, gdje se susreo s najvećim imenima suvremene kulture. Piše dramu Muka sv. Sebastijana (Le martyre de S. Sébastien, 1911), koju uglazbljuje C. Débussy, i Kancone o prekomorskim pothvatima (Canzoni delle gesta d’oltremare, 1912) u pohvalu talijanskom osvajanju Libije; ali u prozama poput Možda da, možda ne (Forse che sὶ forse che no, 1910) i Iskre ispod malja (Faville del maglio, 1911–14) pojavljuju se patetična refleksivnost i melankolični intimizam. Vratio se u Italiju, vatreno zagovarao nacionalistički intervencionizam kao najavu fašizma, samostalno je izvodio zrakoplovne pohode na Pulu, Kotor i Bakar, a 1919–21. sa svojim arditima (»žestokima«) zauzeo je Rijeku i proglasio se njezinim guvernerom. Za Hrvate ostaje simbolom talijanskoga imperijalizma i pretenzija na istočnu obalu Jadrana. U hrvatskoj književnosti prilično snažno utjecao je na I. Vojnovića i M. Begovića, posebno V. Nazora i dr., pa je tek M. Krleža razdvojio umjetnika od njegovih nacionalističkih ambicija, jasno povezujući dekadenciju tzv. velikog građanstva i fašizam.

Citiranje:

D’Annunzio, Gabriele. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/dannunzio-gabriele>.