concerto grosso [končε'rto grɔ's:o] (tal.: veliki koncert), u baroknoj glazbi, jedan od glavnih višestavačnih instrumentalnih oblika. Građen je prema baroknim načelima koncertiranja, tj. suprotstavljanja dviju različitih instrumentalnih skupina: veće, orkestralne skupine, prvotno nazvane concerto grosso (otuda i ime cijeloga oblika) ili tutti, i manje skupine (tzv. concertino), sastavljene od nekoliko solističkih instrumenata. Concerto grosso razvio se u drugoj pol. XVII. st. u Italiji, odakle se u XVIII. st. proširio po drugim zemljama. Najznatniji su skladatelji concerta grossa A. Stradella, A. Corelli, G. Torelli, A. Vivaldi, T. Albinoni, G. Ph. Telemann, G. F. Händel i J. S. Bach. Nakon 1750. concerto grosso odumire, ali njegovo načelo kontrastiranja i sastav presađuju se u nove oblike klasike, posebice u koncertantnu simfoniju. U XX. st. oblik concerta grossa oživljuje u skladbama neobaroknoga stila (P. Hindemith, I. Stravinski, E. Křenek, G. F. Malipiero, B. Martinů i dr.).
