Ciliga, Ante, hrvatski političar i publicist (Šegotići kraj Vodnjana, 20. II. 1898 – Zagreb, 21. X. 1992). Od 1918. član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije, ubrzo postaje komunist te 1919. djeluje kao agitator i potiče vojničku pobunu u Varaždinu. Pobjegavši, u Pragu započinje studij filozofije, a 1920. odlazi u rodnu Istru gdje početkom 1921. organizira ogranak Komunističke stranke Italije te je među vođama Proštinske bune nakon slamanja koje se vraća u Prag. U Zagreb dolazi 1922. te završava studij doktoriravši 1924. temom iz marksističke filozofije. Potkraj iste godine postaje sekretar Oblasnoga komiteta Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) za Hrvatsku i Slavoniju te član Politbiroa Centralnoga komiteta KPJ, ali je 1925. izgnan te odlazi u Beč gdje je predstavnik KPJ pri Balkanskoj komunističkoj federaciji. Od 1926. u SSSR-u, do 1928. predavao na Komunističkom sveučilištu nacionalnih manjina Zapada u Moskvi, a 1928–29. na lenjingradskom Komunističkom sveučilištu. Kao trockist uhićen je 1929. te od 1930. zatočen u logorima pokraj Verhneuraljska, Jenisejska i Čeljabinska. Pušten potkraj 1935. zahvaljujući talijanskom državljanstvu, 1936–41. živio u Parizu postupno napustivši trockističke pozicije u korist socijaldemokratskih. Njegova memoarska knjiga U zemlji velike laži (Au pays du grand mensonge, 1938) doživjela je nekoliko izdanja (konačno 1977) te je prevedena na više svjetskih jezika i jedno je od prvih djela koje s pozicija razočaranoga bivšeg boljševika razotkriva staljinizam, s plastičnim opisima sovjetske svakidašnjice i pojedinih povijesnih događaja (poput pobune u Kronštadtu), a protustaljinističke članke tada objavljuje i u zagrebačkom časopisu Nova Evropa. Potkraj 1941. vraća se u Hrvatsku, uhićen je 1942. i zatočen u Jasenovcu odakle je pušten u siječnju 1943. te surađuje u Spremnosti; daljnje protusovjetske članke iz tog lista skupio je u knjizi Deset godina u Sovjetskoj Rusiji (1943). Od 1944. u Berlinu, u proljeće 1945. prelazi u Švicarsku, a nakon završetka II. svjetskog rata živi u Parizu te, od sredine 1950-ih, u Rimu gdje je izdavao i uređivao časopise Bilten Hrvatske demokratske i socijalne akcije i Na pragu sutrašnjice. Nakon rata, uz memoare Sam kroz Evropu u ratu (1954), u kojima pripovjeda svoju sudbinu u razdoblju 1939–45 (uključujući i boravak u jasenovačkom logoru koji prikazuje kao logor smrti), objavljuje djela kojima ostaje istaknuti kritičar sovjetskoga političkog sustava – Lenjin i revolucija (Lénine et la Révolution, 1948), Sibir (Sibérie, 1950., nastavak knjige U zemlji velike laži) te djela o socijalističkoj Jugoslaviji (koju podjednako kritizira zbog političke prakse i položaja Hrvata te nacionalnih odnosa općenito) – Državna kriza Titove Jugoslavije (La crisi di stato della Jugoslavia di Tito, 1972), Jugoslavenski labirint (Il labirinto jugoslavo, 1982). Pod pseudonimom Tone Valić objavio i zbirku novela na istarskoj čakavštini Štorice iz Proštine (1944). U Hrvatsku se vratio 1990.
