akademizam (prema akademija), znanstveni formalizam i suhoparnost; u umjetnosti, korištenje ustaljenih (školskih, tradicionalnih) postupaka, tehnička vještina bez invencije. Prema povijesnom slijedu značenja koja je dobivao, termin akademizam ponajprije označuje načela i način podučavanja na povijesno-umjetničkim akademijama (rimska Akademija sv. Luke, Akademija u Parizu), a zatim djela i kritičke sudove što su ih prema tim načelima stvarali članovi akademije, profesori i studenti, ili pristaše njihovih metoda. Oslanjajući se na teorije slikarstva XV. (L. B. Alberti) i XVI. st. (P. Lomazzo, F. Zuccari) nastavni program umjetničkih akademija, temeljen prije svega na tehnici crteža i prikazu ljudske figure, oslobađao je u početku umjetnike od tradicionalne zaostalosti i prisila slikarskih cehova i davao polet umjetničkom životu. Do kraja XVIII. st. i najstroži je akademski nastavni program – onaj pariške Akademije, organiziran u skladu s apsolutizmom Luja XIV. – još uvijek bio dovoljno otvoren prema suvremenim strujanjima (polemika o primatu crteža ili boje) i favoriziranju pravih talenata. Postupno je, međutim, nastava na akademijama bila sve više izložena opasnosti od pretjerana naglašavanja tehničkih pravila i vježbi prema strogo određenim uzorima i eklektičkom postupku. Akademizmu su se prvi odlučno suprotstavili romantičari, koji su zagovarali slobodu i genij umjetnika, a odbijali i negirali svaku shematsku prisilu poučavanja umjetnosti. U XIX. st. odvojila se stvaralačka, avangardna umjetnost G. Courbeta, E. Maneta i impresionista od službene umjetnosti akademskih profesora, koji nisu mogli razumjeti ni prihvatiti nova traženja. Nazivak akademizam općenito se počeo primjenjivati u pogrdnom smislu, kao oznaka za lažnu i praznu službenu umjetnost tradicionalna tehničkog izraza i ikonografskog repertoara (veliki vjerski i svjetovni sadržaji), kojoj se suprotstavljala revolucionarna likovna inventivnost i svježina nadahnuća mladih, avangardnih umjetnika. Iako se riječ akademizam i danas upotrebljava najviše u tom značenju, nastoji joj se u novijim, objektivnijim povijesno umjetničkim pristupima pojavama XIX. st. umanjiti pogrdni smisao i dati neutralnije obilježje određenoga povijesnog razdoblja umjetnosti. Kao i sinonimni pojmovi »napuhana« ili »salonska« umjetnost, akademizam bi u tom smislu obuhvaćao količinski nezanemarivu i, s obzirom na tehniku i jače ili slabije izražen ideološki i psihološki sadržaj, katkad kvalitetnu i znatnu službenu umjetničku proizvodnju druge pol. XIX. st., koja je bila međunarodna i kojoj primjerice, uz djela francuskog slikara J. L. E. Meissoniera, A. Cabanela, J. L. Geromea i W. A. Bouguereaua, pripadaju i djela Poljaka J. Matejka, Madžara M. Munkácsyja i Amerikanca T. Eakinsa, kao i djela Hrvatâ V. Bukovca i C. Medovića.
