caccia [ka'č:a] (tal.: lov), pjesničko-glazbeni oblik vokalne skladbe, raširen u XIV. st. u Italiji. Višeglasne je građe, obično troglasan, s dva vokalna glasa koja pjevaju tekst i trećim instrumentalnim koji ih podupire. Temelji se na oponašanju kanona, pa se podrijetlo naziva dovodi u vezu s tom tehnikom u kojoj se glasovi »love«, tj. nastupaju jedan za drugime. Tekstovi opisuju uglavnom prizore iz lova, sa sajmova i sl., s odgovarajućim živahnim, pokretljivim melodijskim linijama. Najistaknutiji su pjesnici caccia Franco Sacchetti, rodom Dubrovčanin, i Niccolo Soldanieri, a od skladatelja Giovanni da Cascia, Piero di Firenze, Francesco Landino i Jacopo da Bologna. U Francuskoj se istodobno njeguje poseban, francuski oblik chasse, slična sadržaja i također skladan u tehnici kanona. Kao glazbeni oblik caccia u XV. st. iščezava, ali se francuski naziv chasse javlja i poslije kao naslov deskriptivnih skladba s temama o lovu (C. Janequin, Le Chasse).
