Bruno, Giordano [bru:'no orda:'no], talijanski renesansni filozof (Nola, oko 1548 – Rim, 17. II. 1600). Nakon završena studija u školi dominikanskoga samostana u Napulju, nastavio je studij logike i dijalektike te teologije na sveučilištu u Napulju, a zatim je stupio u Dominikanski red, u kojem je i zaređen, 1572. Putovao je po europskim zemljama (Njemačka, Švicarska, Francuska, Engleska, Italija). Optužen zbog bezboštva (spajanja kršćanske doktrine i neoplatonizma), istupio je iz Reda (1576), za kraće vrijeme obratio se na kalvinizam, ali se sukobio s kalvinistima i sklonio u Toulouse i Pariz. Pod utjecajem R. Lullusa (R. Llulla) pisao djela s područja mnemotehnike, zaokupljen pitanjem metode i »kombinatorskog umijeća« (Umijeće pamćenja – Ars memoriae, 1582; O sjenama ideja – De umbris idearum, 1582; Pečat pečata – Sigillus sigillorum, 1582). Zbog njegovih heretičkih vjerskih naučavanja, ali isto tako i filozofskih stavova, crkvi neprihvatljivih, Inkvizicija ga je osudila (1592) i poslala u tamnicu, a nakon sedam godina boravka u tamnici, biva spaljen na lomači. Temeljne značajke Brunove filozofije i odnosa filozofije i teologije te njegova znanstvena uvjerenja proizlaze iz njegove koncepcije svijeta, razumijevanja njegove biti te tumačenja zbilje i univerzuma. Pobornik Kopernikove teorije, Bruno u njoj nalazi osnovu i uporište svojim postavkama o jednom, jedinstvenom i homogenom, beskonačnom, živom i dušom prožetom svemiru i beskonačnom broju svjetova. Svojim shvaćanjem materije, vječne i nepropadljive, beskonačne mogućnosti svojih formi, spoznaje i uma (božanski, svjetski, posebni umovi), duše, Bruno odstupa od Aristotelovih prirodnofilozofskih postavki, slike svijeta kao zatvorenoga, konačnog svemira, premda, kao izraziti predstavnik renesansnog mišljenja, ne napušta još tradirano mišljenje, djelomice ga zadržavajući i pokušavajući pomiriti dvije slike svijeta. U Brunovu ontologijsko-teološkom i filozofskom tumačenju zbilje zamjetljiva je recepcija različitih učenja (eklektizam) – primjerice Eleaćana i atomista, Leukipa, Demokrita, Epikura, Lukrecija, te doktrine renesansnog neoplatonizma, stupnjevitog ustroja bića, mikrokozmosa i makrokozmosa, i mističko-hermetičke i magijske tradicije, koncepcija spoznaje kao božanskoga proročkog zanosa, koji nadilazi racionalnu spoznaju i bliži se »tajnoj filozofiji«. Na njegovo mišljenje i novovjekovno poimanje zbilje i uloge čovjekova slobodnog mišljenja (O uzroku, počelu i jednom – De la causa, principio e uno, 1584) utjecala su nova znanstvena otkrića, utjecaj ideja N. Kuzanskoga o beskonačnosti svijeta, teorije heliocentrizma (N. Kopernik) i kozmičkog relativizma te poimanja univerzuma kao očitovanja najvišega stvaralačkog načela. Bruno ipak ne stoji svagda na pozicijama novovjekovne znanosti i Kopernikove teorije i ne priklanja se znanstvenim, već više hermetičko-magijskim dokazima (Večera na Pepelnicu – La cena delle ceneri, 1584), primjerice u djelima matematičkoga sadržaja kao što su O najmanjem trojnom i jednom (De minimo triplici et uno, 1591), O monadi, broju i liku (De monade, numero et figura, 1591), O beskonačnom i bezbrojnima (De immenso et innumerabilibus, 1591). Nekim svojim filozofskim idejama, koje obilježavaju različita razdoblja u razvoju njegova mišljenja, primjerice su to monizam i panteizam, kozmologija, doktrina Jednoga–Svega, prirodne religije i moralne filozofije, estetike, idejom savršene božanske ljepote i ljubavi, svjetlosti, te najposlije postavkama svoje racionalne etike, obožavanja čovjeka, Bruno će znatno utjecati na potonje filozofe (Leibniz, Spinoza i dr.). Ostala djela: Izgon trijumfirajuće zvijeri (Spaccio della bestia trionfante, 1584), O beskonačnom univerzumu i jednom (De l’infinito universo et mondi, 1584), O herojskim zanosima (Degli eroici furori, 1585).
