Benešić, Julije

ilustracija
BENEŠIĆ, Julije

Benešić, Julije, hrvatski književnik, prevoditelj i leksikograf (Ilok, 1. III. 1883Zagreb, 19. XII. 1957). Pučku školu polazio u Iloku, gimnaziju u Osijeku. Prvo medicinu, potom slavistiku i romanistiku te zemljopis i povijest studirao u Beču, Krakovu, Zagrebu, Pragu i ponovno u Krakovu, gdje je (1907) diplomirao. Bio je profesor povijesti i zemljopisa na Realnoj gimnaziji i Trgovačkoj akademiji u Zagrebu, istodobno kazališni kritičar Narodnih novina. Obnašao različite dužnosti: lektor poljskoga jezika na Sveučilištu u Zagrebu, nadzornik Glazbene i glumačke škole, intendant HNK-a u Zagrebu (1921–26., 1939–40), prosvjetni inspektor, tajnik DHK. Godine 1930–38. bio je lektor hrvatskog jezika u Varšavi, urednik za poljsku književnost u Hrvatskoj enciklopediji (do 1945) i suradnik Enciklopedije Jugoslavije (1950–57).

Kao književnik ogledao se u raznim žanrovima: poeziji, feljtonistici, književnoj i kazališnoj kritici, putopisima. Napisao je više eseja o hrvatskim književnicima (A. Harambašić, F. Galović, M. Krleža i dr.), a podosta je članaka posvetio i stranim, posebno poljskim piscima (A. Mickiewicz, J. Słowacki, H. Sienkiewicz, W. S. Reymont i dr.). Onako kao što je hrvatsko čitateljstvo upoznavao s klasicima poljske književnosti, tako je za boravka u Varšavi organizirao tzv. Biblioteku Jugosłowiansku, objavljujući u njoj uz prijevode srpskih i slovenskih pisaca i djela istaknutih hrvatskih književnika (I. Gundulić, I. Vojnović, I. Mažuranić, I. Andrić, M. Krleža).

Prosječan kao pjesnik i uopće kao beletrist, Benešić je najviše pridonio hrvatskoj kulturi i književnosti, uz prevoditeljski rad, kritičkim izdanjima sabranih djela hrvatskih pisaca (A. G. Matoš, F. Galović, A. Harambašić, R. Jorgovanić, A. Kovačić). Kao kritičar, posebno u ocjenama kazališnih predstava, nastavlja se na impresionističku kritiku moderne (V. Lunaček), a u lirici ostaje u maniri sentimentalističko-pasatističke poezije postromantičarskog tipa, tek s povremenim refleksivno-protestnim akcentima (primjerice u ratnim stihovima, kanconijeru Fili).

Jedna od najvažnijih Benešićevih djelatnosti vezana je uz razdoblje njegove intendanture u zagrebačkom HNK-u. Zahvaljujući njemu, na repertoaru su se našle ponajbolje drame hrvatskih pisaca, kako onih iz starijih razdoblja tako i suvremenih (Gundulić, T. Brezovački, I. Mažuranić, I. Vojnović, F. Galović, posebno Krleža, te J. Kulundžić, J. Kosor, M. Begović, M. Feldman, A. Cesarec i dr.). Preveo je nekoliko poljskih drama, a organizirao je i dolazak Moskovskoga hudožestvenog akademskog teatra (MHAT-a) u Zagreb, pa je pridonio usponu hrvatskoga kazališta, slično kao S. Miletić u doba svoje intendanture. Uređivao je časopise Savremenik (1917–19) i Književnik (1928).

Gramatyka języka chorwackiego czyli serbskiego (1939) najvažniji je Benešićev doprinos jezičnoj kroatistici. Poglavlje Serbizmy i kroatyzmy prvi je veći popis leksičkih razlika između hrvatskoga i srpskoga. Autor je leksikografski dobro izrađena Hrvatsko-poljskog rječnika (1949), dok je objavljivanje njegova nedovršena Rječnika hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do I. G. Kovačića započelo posmrtno (1985).

Citiranje:
Benešić, Julije. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 18. 9. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=6893>.