struka(e):
vidi još:  Krležijana
Zrinski, Nikola VII.
hrvatski ban
Rođen(a): Čakovec, 3. V. 1620.
Umr(la)o: Kuršanečki lug, Međimurje, 18. XI. 1664.
ilustracija
ZRINSKI, Nikola VII.

Zrinski, Nikola VII., hrvatski ban (Čakovec, 3. V. 1620Kuršanečki lug, Međimurje, 18. XI. 1664). Nakon smrti njegova oca Jurja V. skrb o njem i mlađemu mu bratu Petru IV. preuzeli su 1626. protonotar Stjepan Patačić i zagrebački biskup Petar Domitrović. Kako su oba skrbnika ubrzo umrla, o braći je skrbilo četveročlano povjerenstvo, a njihov izravni skrbnik bio je Franjo Batthyány, unuk Nikole IV. Zrinskoga. Bio je legradski (međimurski) kapetan te kraljevski tavernik, a već 1628. bio je imenovan vrhovnim kraljevskim konjušnikom i velikim županom Zaladske i Šimeške (Šomođske) županije. Od 1630. školovao se na isusovačkom učilištu u Grazu, gdje je stekao temeljnu humanističku naobrazbu, a potom na isusovačkoj višoj školi u Trnavi, gdje je 1636. završio retoriku. Iako su ga odgajali isusovci, zadržao je vjersku snošljivost prema protestantima te je zastupao stav da se Crkva ne bi smjela miješati u svjetovne poslove. Nakon završetka školovanja zajedno je s bratom Petrom otputovao u Italiju, gdje ih je primio i papa Urban VII. Pošto su 1637. braća bila proglašena punoljetnima, podijelili su obiteljske posjede na dva jednaka dijela, zadržavši suvlasništvo u Čakovcu i Ozlju. Nikola je potom boravio u Čakovcu, gdje je uredio plemićki dvor i utemeljio bogatu knjižnicu. Kada je 1649. s bratom zaključio ugovor o potpunoj podjeli imanja, osim dvaju posjeda u Hrvatskoj zadržao je cijelo Međimurje i sve posjede u zapadnoj Ugarskoj. God. 1646. na kraljev se poziv, zajedno s 300 podanika, priključio hrvatskoj banskoj vojsci u Tridesetogodišnjem ratu (1618–48) te se istaknuo u bitkama protiv Šveđana te Jurja I. Rákóczyja. Za iskazanu hrabrost Ferdinand III. dodijelio mu je titulu »generala sviju hrvatskih četa«. God. 1647. bio je imenovan hrvatskim banom, ali je u tu čast bio uveden 1649. na Hrvatskom saboru u Varaždinu (obnašao ju je do smrti). Na saborskom zasjedanju u Zagrebu 1655. podupirao je zaključak o odustajanju od izraza »partes subjectae« za hrvatske zemlje, koji je do tada bio u uporabi u Ugarskom Kraljevstvu; prema tom je saborskomu zaključku novi službeni naziv za hrvatske zemlje postao Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija. Bio je zagovornik osnivanja domaće stajaće vojske, prema švedskom uzoru, čiji bi zadatak bio ratovati s Osmanlijama. Za obnašanja banske časti proslavio se pobjedama nad Osmanlijama (kraj Kostajnice 1652. i Kanjiže /Nagykanizsa/ 1660), a pripremajući se za skorašnji protuosmanski rat na ušću rijeke Mure u Dravu 1661. izgradio je utvrdu Novi Zrin. Za rata 1663–64. istaknuo se u više bitaka, osobito u »zimskoj vojni« početkom 1664., kada je prodro do Osijeka i zapalio znameniti Sulejmanov most. Nakon Vašvarskoga mira (1664), nepovoljnoga za Hrvatsku i Ugarsku, postao je vodeća osoba u protuhabsburškoj uroti, ali je nedugo potom smrtno stradao u lovu. God. 1651. u Beču je objavio djelo Jadranskoga mora sirena (Adriai tengernek Syrenaia), pisano madžarskim jezikom, koje je sadržavalo nekoliko lirskih pjesama i ep o opsadi te padu utvrde Siget, u kojem je slavio smrt pradjeda Nikole IV. Zrinskoga. Danas se to djelo smatra jednim od najboljih djela madžarske barokne književnosti. U rukopisu su sačuvana i druga njegova djela: Ne diraj Mađara (Ne bántsd a Magyart), Hrabri vitez (Vitéz hadnagy), Razmišljanje o životu kralja Matije (Mátyás király életéről való elmélkedések), Lijek protiv turskog opija (Az török áfium ellen való orvosságban). Mnogi su europski umjetnici izradili njegov portret, a u Engleskoj je bio objavljen i njegov životopis.

Citiranje:

Zrinski, Nikola VII.. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/zrinski-nikola-vii>.