Voltaire [vɔltɛ:'ʀ] (pravo ime François Marie Arouet), francuski pisac i filozof (Pariz, 21. XI. 1694 – Pariz, 30. V. 1778). Iz građanske obitelji, polazio isusovački kolegij, bio tajnik poslanstva u Hagu (1713), potom postao istaknutom figurom mondenih pariških salona, omiljen kao duhovit kozer. Zbog epigrama protiv regenta Filipa Orleanskoga jedanaest mjeseci bio zatvoren u Bastillei (1717–18), gdje je napisao tragediju Edip (Œdipe, 1719), kojom je postigao velik uspjeh. Zbog sukoba s vitezom de Rohanom 1726. sklonio se u Englesku, gdje je 1728. objavio ep Henrijada (La Henriade), u kojem je slavio vjerski tolerantnoga kralja Henrika IV. U Francusku se vratio potkraj 1728. Rezultat njegova upoznavanja s engleskim društvom i kulturom znamenita su Filozofska pisma (Lettres philosophiques, 1734), poznata i pod naslovom Engleska pisma (Lettres anglaises), zbirka duhovitih eseja u kojima je razvidna njegova anglofilija, odn. oduševljenje empirizmom i pragmatizmom, vjerskom tolerancijom, liberalnim idejama, popraćena napadima na sve francusko, od kartezijanstva do aristokratskih privilegija. Djelo je izazvalo skandal te je bilo zabranjeno pa se Voltaire sklonio na imanje gospođe du Châtelet u Cireyu u pokrajini Champagnei. Pošto je 1743. boravio u Berlinu u misiji kod Fridrika II. Velikoga, bio je izabran 1745. za člana Francuske akademije te imenovan dvorskim historiografom Luja XV., što je ostao do 1750. kada je na poziv Fridrika II. otišao u Potsdam i ondje do 1753. bio kraljev mentor retorike. Razišavši se s Fridrikom, živio je u Ženevi te od 1758. u Ferneyu, uz švicarsko-francusku granicu. Tri mjeseca prije smrti trijumfalno se vratio u Pariz te svjedočio uspjehu svoje posljednje tragedije Irène. Već za života stekao je ugled najvišega duhovnog autoriteta prosvjetiteljske Europe.
Okušao se u mnogobrojnim žanrovima: uz filozofske oglede i tragedije (npr. Brut – Brutus, 1730; Zaira – Zaïre, 1733; Cezarova smrt – La Mort de César, 1736; Alzira ili Amerikanci – Alzire ou les Américains, 1736; Meropa – Mérope, 1744; Tankred – Tancrède, 1760), pisao je sentimentalne komedije, satire i pamflete, novele i romane te historiografska djela, ostavio bogatu korespondenciju.
Kao filozof ponajprije je bio popularizator (Elementi Newtonove filozofije – Éléments de la philosophie de Newton, 1738; Filozofski rječnik – Dictionnaire philosophique, 1764; Neuki filozof – Le Philosophe ignorant, 1766) i kritičar vjerskoga fanatizma (Rasprava o snošljivosti – Traité sur la tolérance, 1763), a ne izvorni mislilac. U teorijskoj filozofiji razvijao je postulate engleskog empirizma: cjelokupno ljudsko znanje temelji se na iskustvu, sve što jest ima neki uzrok, a pojam slučaja izmišljen je zato da bi izrazio poznati učinak nekoga nepoznatog uzroka; nema prirođenih ideja ni slobode koja bi ljude izuzimala od važenja vječnih prirodnih zakona. Katkad sklon agnosticizmu, u osnovi je zastupao deizam, odbacujući ateistički materijalizam mnogih suvremenika; ako bi se ateizam i mogao filozofski opravdati, on bi mogao vrijediti samo za prosvijećene slojeve, ali ne i za običan narod (»Kad Bog ne bi postojao, valjalo bi ga izmisliti«). Značajniji je njegov prinos filozofiji povijesti: osim što je iskovao taj termin, Voltaire je razradio utjecajnu koncepciju povijesti kao procesa svestrana i neumitna napretka, koji se temelji na prirodnoj zakonitosti, započinje s napretkom znanosti i tehnike, što prvo utječe na razvoj trgovine i rast općega bogatstva te, konačno, na pravno i političko poboljšanje ustanova i moralno usavršavanje čovjeka. Prvo mu je historiografsko djelo Povijest Karla XII. (Histoire de Charles XII, 1731), a glavno Stoljeće Luja XIV. (Le Siècle de Louis XIV, 1752), ujedno prvo značajno djelo te vrste u kojem je središnja figura nacija a ne vladar i gdje je zanimanje za običaje ravnopravno opisima bitaka i dvora; namjerom da opiše duh epohe specifično najavljuje povijest mentaliteta. Takva je stajališta razradio u Ogledu o općoj povijesti i o običajima i duhu nacija (Essais sur l’histoire générale et sur les mœurs et l’esprit des nations, 1756), pregledu povijesti od pada Zapadnorimskoga Carstva, Povijesti Ruskoga Carstva pod Petrom Velikim (Histoire de l’empire de Russie sous Pierre le Grand, I–II, 1760–63) te Filozofiji povijesti (Philosophie de l’histoire, 1765). Važan je i njegov prinos Diderotovoj Enciklopediji, za koju je napisao članke Duh, Elegancija, Imaginacija, Povijest, Rječitost.
Filozofske ideje alegorijski je i figurativno uobličavao u novelama i romanima koji su paradigmatski primjeri njegova elegantna i klasicistički suzdržana stila prožeta ironijom, napose u uporabi litota, eufemizama, elipsi, insinuacija: Memnon, istočnjačka pripovijest (Memnon, histoire orientale, 1747), Zadig (1748), Baboucova vizija (Vision de Babouc, 1748), Micromégas (1752), Candide ili optimizam (Candide ou l’Optimisme, 1759), Bijelo i crno (Le Blanc et le noir, 1764), Naivko (L’Ingénu, 1767), Babilonska princeza (La Princesse de Babylone, 1768); u njima je ironizirao i satirizirao filozofiju optimizma, napose G. W. Leibniza, te religijsku i svjetonazorsku rigidnost, rabeći opću formu pikarskog i znanstvenofantastičnoga žanra, odn. pustolovno-fantastičke romanse, koju je također parodirao, napose njezinu utopijsku dimenziju; u tom smislu vrhunski je primjer Candide, ujedno njegovo recepcijski najtrajnije djelo.
