Vlačić, Matija Ilirik (latinizirano Matthias Flacius Illyricus), hrvatski protestantski teolog, crkveni povjesničar i filolog (Labin, 3. III. 1520 – Frankfurt na Majni, 11. III. 1575). Školovanje počeo u Veneciji kod humanista Giambattiste Cipellija (Baptista Aegnatius); ondje ga je ujak Baldo Lupetina upoznao s reformacijskim pokretom. Od 1539. studirao klasične jezike u Baselu i Tübingenu, a 1541. došao u Wittenberg, tada vodeće protestantsko učilište, gdje je 1544. pod mentorstvom Ph. Melanchthona stekao naslov magistra slobodnih umijeća te postao profesorom hebrejskoga i grčkog jezika i prvakom reformacije. Od 1549. živio u Magdeburgu te se ubrzo sukobio s Melanchthonom i njegovim pristašama »filipistima« koji su prihvatili dogovor s katoličkom stranom. Vlačić je, sa svojim sljedbenicima »flacijanistima«, odbio naučavanje o sedam sakramenata, slike, post i druge tzv. nebitne crkvene stvari. Drži se da je Vlačićev stav bio presudan za opstanak osnovnih naučavanja reformacije u njihovu prvotnom obliku. Pošto je napustio Magdeburg, bio je profesor protestantske teologije i hebrejskoga jezika na Sveučilištu u Jeni (1557–61) i crkveni nadzornik Tiringije. Zbog nesporazuma s mjesnim knezom, oko prava na cenzuru sveučilišnih udžbenika, napustio je Jenu i 1562. došao u Regensburg, gdje je utemeljio sveučilište i pokušao osnovati tiskaru u kojoj bi izdavao djela na južnoslavenskim jezicima. Tada je stupio u vezu s I. Ungnadom, P. Trubarom i Matijom Klombnerom; neko vrijeme surađivao je s Biblijskim zavodom u Urachu, najviše na prevođenju i redakciji knjiga, te se zauzimao za otvaranje teološke škole na »ilirskom« u Celovcu ili Ljubljani. Od 1566. često je mijenjao boravišta (Antwerpen, Basel, Speyer, Strasbourg, Frankfurt na Majni).
Pisao je promidžbene i polemičke traktate, crkvenopovijesne i heremeneutičke spise, kao i radove s područja filozofije, povijesti, filologije. Njegov prvi monografski rad, O riječi vjere (De vocabulo fidei, 1549) temelji se na analizi glagola vjerovati te najavljuje lingvistiku kao pomoćno sredstvo u teološkoj spoznaji. U djelu Katalog svjedoka istine (Catalogus testium veritatis, 1556) dokazivao je kako Lutherov nauk nije nov, nego se borba protiv zloporaba crkvenog nauka javlja od ranokršćanskog doba. U Magdeburgu je zamislio i organizirao suradnički kolegij za monumentalnu Crkvenu povijest ili Magdeburške centurije (Ecclesiastica Historia, Centuriae Magdeburgenses) u 13 knjiga (objavljene u Baselu 1559–74). Svaka knjiga obuhvaća jedno stoljeće (lat. centum: sto), pa odatle naziv djela. Vlačić je jedan od glavnih pisaca te prve tiskane, planski i kritički obrađene povijesti Crkve do 1300. Najznačajnije njegovo djelo Ključ Svetoga pisma (Clavis Scripturae sacrae, 1567) prvi je enciklopedijski i hermeneutički rječnik Biblije; u njem je Vlačić razvio mišljenje kako Sveto pismo interpretira samo sebe, a za njegovo razumijevanje nije potrebno crkveno posredovanje nego dobra klasična izobrazba pa se stoga drži začetnikom protestantske hermeneutike. Pripisuju mu se polemična četverojezična rasprava Razgovaranje meju papistu i jednim luteran (1555), glavnina koje je napisana na hrvatskom jeziku, istarskim čakavskim narječjem labinštine (potpisana je pseudonimom Antona Senjanina), te tiskanje Otročje biblije (1566), višejezičnoga vjerskoga udžbenika s katekizmima na pet jezika, među ostalima i na hrvatskom. Značenje je Katehismusa Hervatskog u reformnim pravopisnim rješenjima koja su sadržavala prijedlog izradbe jedinstvene abecede i pravopisa za Hrvate i Slovence. Pripisuje mu se i rasprava iz logike Dijalektička paralipomena (Paralipomena Dialectices, 1558), u kojoj upozorava na važnost srednjega pojma u silogizmu. Značajna su i njegova popisivanja latinskih historijskih pjesama rugalica koje je objavio u više knjiga (1548., 1550., 1552., 1557), a neke je od njih, primjerice Elegiju o pokvarenosti čovjeka (Elegia de corruptione hominis), sam napisao. Kao jedan od najplodnijih pisaca svojega doba napisao je oko 200 spisa od kojih su mnogi ostali neobjavljeni; većina je njegovih rukopisa, pretežno na latinskom i nešto manje na njemačkom jeziku, pohranjena u knjižnicama i arhivima u Beču, Weimaru, Regensburgu, Strasbourgu i Wolfenbüttelu.
Ostala važnija djela: Apologija M. Vlačića Ilirika upućena školi u Wittenbergu u pitanju adiafora (Apologia Matthiae Flacii Illyrici ad scholam Vitebergensem in adiaphororum causa, 1549), Raspravljanje o istočnom grijehu i slobodnoj volji (Disputatio de originali peccato et libero arbitrio, 1560), O prijenosu Rimskog Carstva na Germane (De translatione imperii Romani ad Germanos, 1566), Sažeti prikaz jezika Novoga zavjeta (Glossa compendiaria in Novum Testamentum, 1570).
