Vinodolski zakon, zbornik pretežno običajnoga prava vinodolskih općina (Novi /Novigrad/, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, Bakar, Trsat, Grobnik). Prema navodima u uvodu, 1288. sastali su se stanovnici Vinodola i izabrali one koji to pravo najbolje poznaju da ga utvrde, saberu i prilagode potrebama prakse; u tome su sudjelovali i predstavnici kneza iz velikaške obitelji Krčkih kao »feudalnoga« gospodara. Vinodolski zakon sadrži norme različitih pravnih grana. Među najznačajnijima su odredbe o kneževim ovlastima, položaju Crkve, ustroju vinodolske općine i funkcijama njezinih službenika (satnika, grašćika – gradskih službenika, busovića – pozivača itd.). Znatan je udio odredbi kaznenoga prava, od kojih su neke očito usmjerene na ograničenje kneza u samovoljnom i prekomjernom kažnjavanju; predviđene kazne uglavnom su novčane. U sudskom postupku spominje se običaj povika (»klič« – oznanjenje), te dokaz svjedocima i prisegom, katkad uza suprisežnike. Sadrži i neke odredbe obveznoga prava (npr. o pravnim poslovima u svezi s nekretninama uz »likuf« – nagradu nalazniku za izgubljenu stvar, dar pri prodaji, proslavu pri dovršenju posla). Tekst nije sačuvan u izvorniku, a najstariji rukopis (pohranjen u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu) pisan je glagoljicom u drugoj polovici XVI. st. Vinodolski zakon vrlo je važan izvor za upoznavanje društvene strukture vinodolske zajednice, njezina ustroja i prava, te etnološke i kulturne baštine; jedan je od najvrjednijih spomenika srednjovjekovnoga hrvatskoga jezika. J. Bratulić priredio je 1988. izdanje Vinodolskoga zakonika koje sadrži njegov faksimil, kritički tekst i tumačenje rječnika. Prvi put ga je objavio A. Mažuranić 1843. Od pravnih povjesničara u novije ga je doba najviše istraživao L. Margetić.
