vatreno oružje, oružje koje kroz cijev ispaljuje projektile, koristeći tlak plinova nastalih izgaranjem barutnoga punjenja. Velika kinetička energija → projektila pri izlasku iz cijevi daje tom oružju velik domet, preciznost gađanja i sposobnost uništenja cilja, koja je veća ako je projektil punjen eksplozivom koji eksplodira pri nailasku na cilj. Pojava vatrenog oružja dovela je do revolucionarne promjene organizacije vojske i načina borbe (taktika) i smatra se jednim od događaja koji su obilježili početak novoga vijeka.
Izravni prethodnik vatrenog oružja bio je arapski drveni bacač iz XII. st. (madfaa), koji je imao oblik kraće cijevi s drškom i ispaljivao je projektile veličine oraha. Pojava vatrenog oružja u Europi zabilježena je 1305. na području današnje Španjolske, odakle se ono postupno širilo po kontinentu (Češka 1310., Škotska 1318., Njemačka 1323., Engleska i Italija 1326., Francuska 1338., Belgija 1339., Rusija 1382). U Hrvatskoj se topničko vatreno oružje prvi put spominje u Dubrovniku 1351., rabi se od 1361., a od 1363. se i izrađuje, pa su tako Dubrovčani u ratu protiv Mletaka 1378. imali veći broj lumbardi različitih veličina i oblika. Zbog primitivne konstrukcije i načina proizvodnje prvotno je vatreno oružje bilo nesigurno i opasno za rukovanje, pa su ga mnoge zemlje nerado uvodile u naoružanje (npr. Engleska tek 50 god. nakon njegove pojave). Unatoč tomu, od XIV. st. ono se vrlo brzo razvijalo, i to kao → strjeljačko oružje, među koje danas pripadaju pištolj, revolver, kratka strojnica, puška, puškostrojnica i strojnica, te kao topničko oružje (→ topništvo, topničko oružje), u koje se ubrajaju minobacač, haubica i top. (→ oružje)
