Baudouin de Courtenay, Jan Niecisław

Baudouin de Courtenay [bodwẽ' də kuʀtənε'], Jan Niecisław (ruski Ivan Aleksandrovič Boduen de Kurtene), poljski jezikoslovac (Radzymin, 13. III. 1845Varšava, 3. XI. 1929). Bavio se poljskim i drugim slavenskim jezicima, poredbenom indoeuropeistikom i općom lingvistikom. Bio je profesor na više sveučilišta (Kazanj, Tartu, Sankt Peterburg, Krakov). Osnivač Kazanjske škole, suosnivač Petrogradske (Sanktpeterburške) i tzv. Druge krakovske škole. Bitno utjecao na teorijske poglede Ferdinanda de Saussurea, koji se smatra začetnikom moderne lingvistike. Kao utemeljitelj teorije fonema (Pokušaj teorije fonetskih alternacija – Próba teorii alternacji fonetycznych, 1894), preteča je Praškoga lingvističkoga kruga (Nikolaj Sergejevič Trubeckoj) i Harvardske škole (Roman Osipovič Jakobson). Bavio se i poviješću lingvističke znanosti, a bitno je pridonio i početcima psiholingvističkih istraživanja. Zanimao se i za južnoslavensku dijalektologiju, osobito za slovenske govore u Reziji, o kojima je objavio nekoliko radova, a posebnu je pozornost posvetio Hrvatima u južnoj Italiji (Molise). Bio je članom ruske, poljske i češke akademije znanosti. Izabrana su mu djela objavljena u Rusiji (1963) i Poljskoj (1974–76).

Citiranje:
Baudouin de Courtenay, Jan Niecisław. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 30. 5. 2023. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=6321>.