Trubeckoj [trub’icko'j], Nikolaj Sergejevič (Sergeevič), ruski jezikoslovac (Moskva, 16. IV. 1890 – Beč, 25. VI. 1938). Jedan od najutjecajnijih članova Praške škole strukturalne lingvistike. Rođen je u plemićkoj obitelji; otac Sergej bio je profesor filozofije i rektor Moskovskoga sveučilišta. Od rane mladosti zanimao se za ugro-finske i kavkaske jezike i folklor. U Moskvi je diplomirao indoeuropsko jezikoslovlje 1913., nakon čega je godinu dana studirao u Leipzigu. God. 1916. postao je docentom za poredbeno jezikoslovlje i sanskrt. Listopadska revolucija zatekla ga je na studijskom putovanju po Kavkazu i u Moskvu se više nije vraćao. Najprije je radio na Sveučilištu u Rostovu na Donu, a 1920–22. u Sofiji. Ondje je objavio nekoliko tekstova zahvaljujući kojima je postao glavnim ideologom tzv. euroazijskoga pokreta ruskih emigranata. Tvrdeći da Rusija predstavlja posebnu kulturno-povijesnu cjelinu koja nije ni europska ni azijska, kritizirao je u njima zapadnu civilizaciju i zauzimao se za kulturni relativizam. God. 1922. preuzeo je katedru slavistike na Sveučilištu u Beču te je ubrzo postao članom Praškoga lingvističkoga kruga, odbacujući istodobno fortunatovljevsko-mladogramatičarsku metodologiju i prihvaćajući ključne elemente strukturalizma. Tada je nastao i njegov najpoznatiji rad, nedovršeni i posmrtno objavljeni Temelji fonologije (Grundzüge der Phonologie, 1939), koji se temelji na analizi građe iz stotinjak jezika. Naglašavajući potrebu proučavanja glasova kao funkcionalnih jedinica koje na osnovi fonoloških oprjeka signaliziraju razlike u značenju, odigrao je ključnu ulogu u konstituiranju fonologije i njezinu jasnom odvajanju od fonetike. Istraživao je neutralizaciju oprjeka te uveo pojam arhifonema, a bavio se i problemom funkcionalne opterećenosti. Prvi je upotrijebio pojam jezični savez i bavio se najvećim od njih – euroazijskim – zbog čega ga neki smatraju prethodnikom sociolingvistike i kontaktnoga jezikoslovlja.
