titanij (prema mitološkim titanima), simbol Ti (novolat. titanium), kemijski element (atomski broj 22, relativna atomska masa 47,90). Poznato je pet prirodnih stabilnih izotopa s masenim brojevima 46 do 50 (najobilniji 48Ti, 73,8%). Titanij je srebrnobijeli laki metal s talištem približno 1670 °C i gustoćom 4,5 g/cm³. Tvrd je poput čelika, krt, može se hladno valjati i rastezati u žice. Topljiv je samo u fluorovodičnoj i vrućoj solnoj kiselini, postojan je na zraku i u morskoj vodi i otporan na kemikalije i koroziju. Otkrio ga je 1791. britanski mineralog William Gregor, a 1795., neovisno, i Martin Heinrich Klaproth. Titanij pripada među najobilnije kemijske elemente Zemljine kore. Za njegovo su dobivanje prikladni minerali rutil i ilmenit, od kojih se prvo dobiva titanijev dioksid (TiO2), zatim tetraklorid (TiCl4) te konačno redukcijom s magnezijem ili natrijem metalni titanij. Velike količine titanija dobivaju se u obliku slitine sa željezom (ferotitanij), koja služi za legiranje čelika. Titanij se, čist ili u obliku slitina, rabi kao vrijedan tehnički materijal u proizvodnji čvrstih i laganih dijelova za aerotehniku, raketnu tehniku i astronautiku, u gradnji turbina i kompresora, brodova i podmornica, posebno dijelova strojeva i opreme izloženih morskoj vodi, korozijski otpornih uređaja za kemijsku i prehrambenu industriju, u medicini kao ugradbeni biomaterijal u kirurgiji, ortopediji (proteze), zubnoj tehnici (zubni implantati) i dr.
U spojevima titanij može biti u oksidacijskim stupnjevima +II, +III i +IV. Najvažniji je titanijev dioksid (titanijev(IV) oksid), TiO2, bijeli prah koji se u velikim količinama rabi kao najkvalitetniji bijeli pigment u bojama, lakovima i emajlima, u keramici, kozmetici, kao dodatak kaučuku i polimernim materijalima i sl. Titanijev karbid, TiC, crnosiva tvar metalna sjaja, rabi se kao tvrda faza u proizvodnji tvrdih metala te kao površinski sloj radno opterećenih strojnih dijelova.
