struka(e): | |
ilustracija
TIBETANCI, Avalokiteśvara, XVIII. st.
ilustracija
TIBETANCI, dalaj-lamin Kotač nauka (Dharmacakra), XVIII. st., Newark, Newark Museum
ilustracija
TIBETANCI, hram Jokhang, VII. st., Lhasa
ilustracija
TIBETANCI, Kotač života (Bhavacakra), XIX. st., Newark, Newark Museum
ilustracija
TIBETANCI, Śambhu (Śiva) sa svojom Śakti, XVIII. st.
ilustracija
TIBETANCI, stupa u Gyangtseu, poč. XIV. st.
ilustracija
TIBETANCI, vjernici pred hramom Jokhang, VII. st., Lhasa

Tibetanci, starosjedilački narod Tibeta; u kineskoj autonomnoj oblasti Tibet (Xizang, utemeljena 1965) živi oko 2,65 milijuna Tibetanaca, a oko 3,1 milijun u kineskim pokrajinama Sichuan (oko 24% od ukupnoga broja Tibetanaca u Kini), Qinghai (oko 20%), Gansu i Yunnan, kojima su nakon uvođenja kineske vlasti pripojeni dijelovi Tibeta. Ima ih i u Nepalu, Butanu, Pakistanu i Indiji. Tradicionalno se bave poljodjelstvom i stočarstvom; od uzgajanih kultura najveće značenje u prehrani ima ječam koji uspijeva i na nadmorskoj visini od 4000 m. Stočarstvo je nomadsko i polunomadsko (jakovi, konji, ovce, koze). U gradovima i samostanima veće je značenje dobio obrt. Žive u nastambama karakteristična pravokutna tlocrta od kamena ili glinene opeke sušene na zraku, a nomadi u crnim šatorima od kože i dlake jaka. Tradicionalno tibetsko društvo bilo je podijeljeno na pet klasa: kraljevsku obitelj, svećenstvo, plemstvo, obične građane te prosti puk, kojemu su pripadali oni što su se bavili poslovima koji su bili smatrani nečistima, odn. koji su izravno ili neizravno povezani s ubijanjem (mesari, lovci, ribari, kovači). Uz monogamiju bile su dopuštene poliginija i poliandrija. Ispovijedaju lamaizam ili tibetski budizam, koji je u VIII. st. postao državnom religijom i postupno potisnuo staru religiju bon, elementi koje su se zadržali u pučkom vjerovanju.

Jezik

Tibetski jezik svrstava se u tibetsko-burmanski ogranak karensko-tibetske skupine sinotibetskih jezika. Ima oko 6 milijuna govornika – u Tibetu oko 2,65 milijuna, te velik broj u kineskim pokrajinama Sichuan (oko 1,5 milijuna) i Qinghai (oko 1,2 milijuna); unutar emigrantskih zajednica najbrojnija je ona u Indiji. Razlikuje nekoliko dijalekatskih skupina. Standardni tibetski temelji se na govoru Lhase, koji pripada među središnje tibetske idiome. U njem su se pojavili i tonovi kojih u klasičnom tibetskom nema. Tibetski je aglutinativan jezik. Odnosi među imenicama iskazuju se s pomoću postpozicija, ali pod golemim utjecajem sanskrtske gramatičke tradicije, postpozicijama izraženi odnosi nerijetko se interpretiraju kao padeži, pa se tako govori i o devet padeža u tibetskom (apsolutiv, genitiv, ergativ/instrumental, lokativ, alativ, terminativ, komitativ, ablativ, elativ). Glagolski sustav ne poznaje oznaku za osobu i broj. Poredak je sintaktičkih kategorija S(ubjekt) O(bjekt) V (glagol). Tibetsko je pismo nastalo u VII. st. na temelju sjevernoindijskoga pisma; tada se u Tibetu javio budizam preuzet iz Indije. Tibetska se književna predaja razvija većim dijelom u okrilju tibetske budističke predaje, ali i pod snažnim utjecajem klasične sanskrtske književnosti. Najvećim svojim književnikom Tibetanci drže Milarepu (Mi-la-ras-pa), budističkoga pjesnika iz XI/XII. st.

Likovne umjetnosti

Uvjeti pod kojima se razvijala umjetnost na području Tibeta određeni su njegovom zemljopisnom izoliranosti i susjedstvom dviju velikih i snažnih kultura, indijske i kineske, utjecaji kojih su se tijekom stoljeća smjenjivali. Početci umjetnosti u Tibetu vezani su uz prodor budizma iz Indije u VII. i VIII. st. Po uzoru na indijsku stupu nastao je u Tibetu chörten, građevina s kupolom iznad jedne ili više stepeničastih terasa (chörten u Gyangtseu, početak XIV. st.). Izvoran tip tibetskoga graditeljstva bili su utvrđeni samostani i palače podizani na vrhovima planina kao višekatne građevine s masivnim podnožjem. U nekadašnjoj tibetskoj prijestolnici Lhasi na strmoj uzvisini nalazi se golema palača i tvrđava Potala iz XVII. st., bivša rezidencija (do 1959) dalaj-lame, unutar koje se nalaze Crvena i Bijela palača. Osim nje, na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine nalaze se i samostan Jokhang (XVII. st., poslije dograđivan) i Norbulingka (XVIII. st.), dalaj-lamina ljetna rezidencija. Većina samostana i palača izgrađena je od kamena, a u unutrašnjosti imaju konstruktivne i ukrasne dijelove od drva. U kiparstvu se najčešće prikazuje lik Bude u meditaciji, izrađen od pozlaćene bronce, bjelokosti ili drva. Na stijenama budističkih svetišta izvedeni su ciklusi slika s narativnim kompozicijama u tehnici freske i enkaustike. Ikonografija se strogo držala tradicije; glavne su teme Buda i simbolično prikazivanje šest mogućih oblika egzistencije, a mjestimice su se pojavljivali prizori iz života lokalnih junaka i svetaca. Najznačajniji ciklusi zidnih slika sačuvani su u Dunhuangu, Tsaparangu i Mangangu. Pod utjecajem kineske umjetnosti u doba dinastije Ming (XIV–XVII. st.) došlo je, osobito u sjevernim dijelovima Tibeta, do slobodnijih prikaza likova svetaca i pojava krajolika na pozadini slike. Osim zidnoga slikarstva, do XIX. st. održao se prastari običaj oslikavanja svetih zastava prizorima iz života svetaca i junaka te motivima vezanima uz animistička vjerovanja iz predbudističkoga razdoblja s karakterističnim grotesknim prizorima. Predmeti primijenjene umjetnosti od kovine, drva i bjelokosti pretežito su kultnoga značaja. Vrijedne zbirke tibetske umjetnosti posjeduju Musée Guimet (Pariz), Victoria and Albert Museum (London) i Museum of Fine Arts (Boston).

Glazba

Unatoč različitosti država središnje, istočne i južne Azije u kojima većinom žive, prikaz glazbene kulture Tibetanaca moguće je organizirati u tri temeljne skupine. To su tradicijska, redovnička i popularna glazba. Tradicijska glazba uključuje narodne pjesme (planinske i pastirske, radne i dječje), plesne pjesme (s instrumentalnom pratnjom ili bez nje), pripovjedne pjesme (ep o tibetanskome mitskom junaku Gesaru s više od deset milijuna riječi, najopsežniji je na svijetu), kazališne igre (stare najmanje šest stoljeća, nastale stapanjem narodnih pjesama i plesova s budističkim sutrama, u kojima repertoarno dominira »pet velikih« igara) i instrumentalnu glazbu (trzaća lutnja zhanian i gudaća lutnja biwang, trublje tongqin i gangling, flaute xiongling i deling, bubanj dama, činele bujian i zvonca eduo). Redovnička se glazba obično prikazuje u kontekstu liturgijskih tradicija predbudističkoga sustava vjerovanja bon (pojanje, recitiranje, instrumentalna glazba i ples) i četiriju budističkih »škola« s bogatim liturgijskim kalendarom i mnogo glazbe, notirane vrstom neumatske notacije. Autor mnogih didaktičkih pjesama bio je Milarepa (Mi-la-ras-pa; 1052–1135), a važna je i glazbena rasprava »Rol-mo’i bstan-bcos« (XIII. st.). Cham je sinkretička obredna plesna drama u kojoj maskirani redovnici povezuju tibetske, indijske i kineske kulturne značajke. Među redovničkim glazbalima dominiraju idiofonska (zvona, činele), membranofonska (bubnjevi) i aerofonska (trublje i oboe). Razlikuju se notacije za glas, za bubanj i činele te za aerofonska glazbala. Popularna glazba ima ishodišta u tradicijskoj glazbi koju su »osuvremenili« Tibetanci u Indiji i Nepalu, te u kineskim inačicama zapadnih izričaja u rasponu od opere do rocka.

Citiranje:

Tibetanci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 18.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/tibetanci>.