tenor (tal. tenore < lat. tenor: neprekidnost), visoki muški glas prirodnog opsega c-a¹, a glazbeno profesionalnoga c-c². Pravi razvoj tenorskoga glasa u glazbi započeo je s W. A. Mozartom krajem XVIII. st., a pun je procvat doživio u romantičkoj operi XIX. st. Tzv. tenore di grazia, svijetli visoki tenorski glas koji je u falsetu dopirao i iznad c², kakav je tražio G. Rossini, s vremenom je ustupio mjesto tenore robusto. U prvoj talijanskoj izvedbi Rossinijeva Guglielma Tella 1831. Gilbert-Louis Duprez (1806–96) otpjevao je kao prvi pjevač tzv. visoki c iz prsnoga registra i od tada se tenori počinju razlikovati po jačini tona te dijeliti u lirske, kakve su preferirali francuski autori, lirico-spinto ili mladodramske, kakva je npr. većina Verdijevih likova, i dramske. U zahtjevu za snagom tona i izdržljivošću R. Wagner je stvorio novi tip tzv. herojskog tenora (Heldentenor). Najpoznatiji tenori većinom su bili Talijani – od E. Carusa, koji je pjevao različite talijanske i francuske tenorske uloge, preko lirskoga tenora T. Schipe, do lirico-spinto tenora B. Giglija i L. Pavarottija. Veliki je lirski tenor bio N. Gedda, lirico-spinto J. Björling, dramski M. Del Monaco, a herojski Max Lorenz.
