Taranto [ta:'~], grad i luka u istoimenom zaljevu Jonskoga mora, upravno je središte istoimene pokrajine u Apuliji, jugoistočna Italija; 189 461 st. (2021). Među najvećim je talijanskim metalurškim središtima (željezare, čeličane) s brodograđevnom, metaloprerađivačkom, cementnom i prehrambenom industrijom; rafinerija nafte, termoelektrana; uzgoj dagnji i kamenica u laguni. Uz trgovačku luku nalazi se i velika vojna baza talijanske ratne mornarice. Uvoze se željezna ruda i nafta, a izvoze prehrambeni proizvodi poljoprivrednoga zaleđa; ukupan lučki promet 18,1 milijun tona (2019). Stara gradska jezgra nalazi se na umjetno stvorenom otočiću između otvorenoga mora (Mare Grande) i lagune (Mare Piccolo), a s novijim dijelom grada povezana je pokretnim mostom. Sačuvani su ostatci antičkoga hrama (dorski stil), romanička katedrala San Cataldo (X. st., najstarija u Apuliji), crkva San Domenico Maggiore (XIV. st.), kaštel iz XV. st. i dr. Kulturno je središte s meteorološkim i geofizičkim opservatorijem, institutom za biologiju mora, Nacionalnim arheološkim muzejom (osnovan 1887; posjeduje najveću zbirku umjetnina iz razdoblja Magne Graecie).
Na mjestu današnjega grada Spartanci su u VIII. st. pr. Kr. osnovali Tarant (grčki Τάρας, Táras, genitiv Τάραντος, Tárantos), jedan od važnih gradova Velike Grčke i sjedište škole pitagorovaca. U ratu s Rimljanima od 281. pr. Kr. (pobjeda uz pomoć epirskoga kralja Pira), koji su osvojili grad 272. pr. Kr. Za rimske vlasti bio je poznat kao Tarent (latinski Tarentum). Potom pod vlašću Ostrogota, Bizanta, Langobarda, Normana (XI. st.), Hohenstaufovaca (XII. st.), Anžuvinaca (XIII. st.), aragonske dinastije (1465) i Španjolske (1502).
