tapiserija (francuski tapisserie), tkanje izvedeno raznobojnom vunom ili svilom, rjeđe lanom ili pamukom, katkad uz dodatak zlatnih i srebrnih niti, na tkalačkom stanu tehnikom klȅčanja, najčešće s figuralnim, biljnim i ornamentalnim motivima. Velikih je dimenzija; prvotna joj je svrha bila prekriti zidove interijera i tako zaštititi od hladnoće, a s vremenom je postala izrazit predmet čiste dekoracije. Usporedno s podizanjem srednjovjekovnih burgova i kaštela, a od renesanse i dvoraca, potražnja za tapiserijama neprestano je rasla. Njima su se prekrivale zidne plohe, ali i kreveti, sjedala, vladarska prijestolja, vješale su se na prozore, vrata, oko kreveta. Tapiseriji su tehnički srodni neki ostatci antičkih tkanja, osobito koptskih (V–VII. st.). Početci izradbe tapiserija tematski su i likovnim izrazom povezani s monumentalnim romaničkim slikarstvom i s karolinškom minijaturom; među najstarijim sačuvanim primjercima su ulomci tapiserije iz sv. Gereona u Kölnu s početka XI. st. te monumentalna tapiserija iz Bayeuxa s kraja XI. st. Najpoznatija djela otkana su u francuskim (Pariz, prve tapiserije iz 1303., u XVII. st. najčuvenija je bila Manufacture royale des Gobelins osnovana 1662., Arras, prve iz 1313., Fontainebleau, Tours, Beauvais, Felletin i Aubusson) i flamanskim (Tournai, Oudenaarde i Bruxelles) atelijerima i manufakturama. Ostala važna središta proizvodnje tapiserija bila su u Italiji (Ferrara, Mantova, Rim i Firenca), Njemačkoj (München i Berlin), Engleskoj (Mortlake) i Španjolskoj (Madrid). Bitne su značajke tapiserije XIV. i XV. st. monumentalnost i jednostavnost kompozicije kod Francuza, a pretrpanost kod Flamanaca (Apokalipsa iz Angersa, po predlošku Hannequina iz Bruggea, 1373–79). Predloške na kartonu za tapiserije često su radili slikari (Rafael, Djela apostolska; Ch. Le Brun, Histoire du Roy). U XVIII. st. tapiserija se prilagođuje manjim prostorijama rokokoa, u XIX. st. u duhu akademskoga realizma kopiraju se slikarske kompozicije starih majstora, a tradicionalna je tehnika u slabljenju. Početkom XX. st. bilo je pokušaja obnove tapiserije povratkom čistoj dekorativnosti i prvotnim prirodnim bojama, ali bez većeg uspjeha. Nakon II. svjetskog rata velik broj umjetnika traži za tapiseriju nova rješenja, primjerena njezinu posebnomu značaju; u tom nastojanju zauzimaju prva mjesta francuski umjetnici J. Lurçat, H. Matisse, M. Gromaire. Suvremeni umjetnici izrađuju tapiserije uglavnom s apstraktnim uzorcima (P. Picasso) ili ambijentalne skulpture tapiserije (Claire Zeisler). U Hrvatskoj se tapiserija izrađuje od 1932. kada se u Zagrebu, u okviru Obrtne škole, ustrojio tekstilni odjel kojim je ravnala stručnjakinja za umjetničku obradbu tekstila Mira Kovačević-Ovčačik. U 1950-ima djelovala je radionica za tapiseriju na Akademiji primijenjene umjetnosti u Zagrebu (Branka Frangeš-Hegedušić), ali zbog kratkoće postojanja nije dala većih rezultata. Izradbom predložaka za tapiserije povremeno su se bavili i slikari (E. Kovačević, E. Tomašević, J. Bratanić, F. Kulmer, F. Šimunović, E. Murtić, I. Lacković Croata, I. Rabuzin i dr.). Međunarodni uspjeh tapiserijama u prostoru i ambijentalnim skulpturama-tapiserijama postigla je J. Buić. Autori školovani na tekstilnom odjelu Škole za primijenjenu umjetnost (Anita Šokčević-Tomljanović, Ivan Tomljanović, Maja Maček, Marika Danč-Roth i dr.) ili samouki (J. Tućan) tematski se kreću od povijesnih predložaka preko folklornih elemenata, zabilješki svakodnevnoga do maštovitih figuralnih i apstraktnih kreacija.
