Tadžikistan

ilustracija
TADŽIKISTAN, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7

Tadžikistan (Džumhurii Todžikiston ili Jumhurii Tojikiston, tadžički Ч̩умхурии Точ̩икистон), država u središnjem dijelu Azije; obuhvaća 142 600 km². Graniči s Afganistanom na jugu (duljina granice iznosi 1206 km), Uzbekistanom na zapadu i sjeverozapadu (1161 km), Kirgistanom na sjeveru (870 km) i Kinom na istoku (414 km).

Prirodna obilježja

Tadžikistan je pretežito planinska zemlja; planine prekrivaju 93% teritorija, a čak se polovica površine nalazi na visini iznad 3000 m. U istočnom je dijelu planinski masiv Pamira s visokim ravnjacima (3500 do 4500 m), a sjevernije se, duž granice s Kirgistanom, proteže Alajsko gorje. U tom se planinskom području izdižu najviši vrhovi Tadžikistana i srednje Azije: Vrh Ismail Samani (tadžički Ismoil Somoni, prije Vrh komunizma; 7495 m), Lenjinov vrh (tadžički Abuali ibn Sino; 7134 m), Korženevski (7105 m) i dr. Na Alajsko se gorje prema zapadu nastavljaju usporedni planinski lanci Turkestan (5621 m), Zeravšan (5495 m), Gissar (Hisar) i Karategin, međusobno odvojeni riječnim dolinama (Zeravšan, Jagnob). Ta gorja razdvajaju nizinska područja (ukupno 7% površine) na sjeverozapadu (Ferganska dolina, na visini od 300 m) i jugozapadu zemlje (porječje Sir-Darje), koje je raščlanjeno dolinama rijeka i nižega gorja smjera pružanja sjeveroistok–jugozapad. Visoka gorja, osobito u Pamiru, prekrivena su ledenjacima (ukupna površina oko 8500 km²), među kojima su najveći Fedčenko (površina 156 km², duljina 71,2 km) i Garmo (115 km²). Granica vječnog snijega nalazi se na visini od 3500 m na zapadu do 5800 m na istoku. Tadžikistan se nalazi u seizmički nestabilnom području, pa su česti potresi.

Tadžikistan ima gustu riječnu mrežu (947 vodotoka dulje je od 10 km); rijeke su bogate vodom (otapanje snijega i ledenjaka), velikoga hidropotencijala (više od polovice hidropotencijala srednje Azije otpada na Tadžikistan). Otječu uglavnom prema zapadu. Glavne su rijeke Sir-Darja na sjeverozapadu i Amu-Darja (nastaje sutokom Vahše i Pjandže) na jugozapadu; obje utječu u Aralsko jezero. Amu-Darja (65 km u Tadžikistanu), vodom najbogatija rijeka srednje Azije, zajedno s Pjandžom (921 km) teče duž granice s Afganistanom; veći je pritok još Kafirnigan (Kofarnihon; 387 km). Središnjim dijelom na zapadu zemlje protječe Zeravšan, koji se gubi u pustinji Uzbekistana, a na istoku Oksu–Murgab–Bartang, vode kojih utječu u Pjandžu. Rijeke se koriste za proizvodnju električne energije (osobito rijeka Vahš) i za natapanje. Tadžikistan ima oko 1300 jezera, koja leže uglavnom na visini od 3500 m. U istočnom dijelu Pamira nalaze se slana jezera; najveća su Karakul (380 km²) i Sarez (86 km²). Među akumulacijskim jezerima najveće je Kairakkumsko jezero (520 km²) na Sir-Darji.

Klima je u većem dijelu zemlje oštra kontinentalna s karakterističnim visinskim zonama; u nizinskom području na jugozapadu klima je suha suptropska. Ljeti (srpanj) srednja temperatura kreće se od 30 °C u nizini do 0 °C u planinama, a zimi (siječanj) od približno 0 °C u nizini do –20 °C u planinskom području. Godišnja je količina oborina 100 do 500 mm u nizini, a oko 1600 mm u planinskom području. Najmanje oborina dobiva Ferganska dolina i istočni dio Pamira (Murgab, 71 mm godišnje). Glavnina oborina padne zimi i u proljeće.

Obrađeno je 6,3% površine (2006; glavna je kultura pamuk), od čega se natapa čak 67%; pašnjaci zauzimaju 25% teritorija, a šume 2,8%.

Stanovništvo

U Tadžikistanu živi 7 564 502 st. prema popisu 2010. ili 7 987 400 st. prema procjeni 2013., odnosno 56,0 st./km². Glavnina stanovništva živi u nizinskom području na sjeverozapadu (Ferganska nizina) i jugozapadu zemlje (područje Dušanbea i regija Hatlon obuhvaćaju 17% površine i 45% stanovništva); u planinskom istočnom dijelu (Pamir i Alajsko gorje, odnosno autonomna pokrajina Gorno–Badahšan) živi samo 3,3 st./km². Od osamostaljenja, udjel se Tadžika povećava (58,8%, 1979, a 84,3% za popisa 2010), a ostalih se naroda smanjuje; Uzbeci čine 13,9% stanovništva (2010; 22,9%, 1979), Rusi 0,5% (2010; 10,4%, 1979), Kirgizi 0,8%, a ostali narodi 0,5%. Stanovnici su uglavnom muslimani suniti (78,6%), te šijiti (5,0%); kršćana je 2,1%, a ostalih 14,3% (2000). Službeni je jezik tadžički, a vrlo je raširen ruski. Pismeno je 99,7% stanovništva starijeg od 15 godina (2008). Nakon višegodišnjega ubrzanog povećanja broja stanovnika (1959. bilo je 1 978 800 st., a 1989. god. 5 092 600 st.) potkraj XX. st. porast se usporio. Broj stanovnika u razdoblju 2007–12. rastao je po prosječnoj stopi od 2,3% godišnje, što je posljedica prirodnoga priraštaja od 24,3‰ (2,43%) i negativne migracijske bilance (–1,3‰ ili –0,13%). Iseljavanje je bilo veliko osobito početkom 1990-ih, nakon raspada SSSR-a (najviše se iselilo Rusa, te Ukrajinaca i Nijemaca) i za građanskog rata 1992–97. Iako se stalno smanjuje, stopa nataliteta razmjerno je visoka (27,8‰, 2012; 39,1‰, 1991), a mortaliteta niska, 4,3‰; smrtnost dojenčadi je visoka, 34‰ (2012). Zbog visokoga prirodnog priraštaja stanovništvo je mlado; u dobi je do 14 godina 35,4% (2012), u dobi od 15 do 64 godine 61,5%, a starije je od 65 godina samo 3,1% stanovništva (2012). Očekivano trajanje života za žene iznosi 75,0 godina, a za muškarce 70,0 godina (2012). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi čak 65,9% zaposlenih stanovnika, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 7,4%, a u uslužnim djelatnostima 26,7% (2010). Glavni je grad Dušanbe (764 300 st., 2013), koji ima i sveučilište, a ostali su veći gradovi (2013) Hudžand (167 400 st.), Kuljab (Kulob; 98 500 st.), Kurgan Tjube (Qurgonteppa; 77 000 st.) i Istaravšan (prije Ura Tjube; 57 400 st.). Udjel se gradskoga stanovništva od 1970 ih pa do kraja XX. st. neprestano smanjivao; u razdoblju 1970–75. u gradovima je živjelo 37,2%, a 2012. god. samo 26,4% stanovništva.

Gospodarstvo

Uoči raspada Sovjetskog Saveza, u sastavu kojega je bio do 1991., Tadžikistan je imao BDP u vrijednosti od 2,6 milijarda USD (498 USD po stanovniku; 1990). Gubitkom sovjetskoga tržišta slijedila je stagnacija (većina visokoobrazovanih stručnjaka, uglavnom Rusa, napustila je Tadžikistan početkom 1990-ih), potom i građanski rat (1992–97), što je sve dovelo do drastičnog ekonomskog pada, te je vrijednost BDP-a 2000. iznosila 860,5 milijuna USD (138 USD po stanovniku). Početkom 2000-ih gospodarstvo se postupno oporavlja socijalnim i gospodarskim reformama (privatizacija, članstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji od 2013), no Tadžikistan je ostao među najsiromašnijim zemljama (2019. udjel je siromašnoga stanovništva 26,3%). Posjeduje znatno prirodno bogatstvo, napose hidropotencijale i rudna ležišta (zlato, srebro, olovo, cink, ugljen, živa, volfram, uranij, željezna ruda, nafta, plin i dr.). BDP je 2017. dostignuo vrijednost od 7,1 milijarde USD (806 USD po stanovniku), a 2019. od 8,1 milijarde USD (874 USD po stanovniku). U sastavu BDP-a (2017) vodeći je udjel uslužnoga sektora (45,9%), a potom poljoprivrednoga (28,6%) i industrijskoga (25,5%). Vrijednost doznaka zaposlenih u inozemstvu (uglavnom u Rusiji), iznosi 28,6% BDP-a (2019). U poljoprivredi prevladava uzgoj pamuka, žitarica, voća i povrća, a u industriji rudarstvo i proizvodnja metala, te cementa, hrane i tekstila. Među vodećim je kompanijama industrijski kompleks za proizvodnju aluminija TALCO (Tajik Aluminium Company), koji se snažnije razvijao od sredine 1970-ih (prvotno uz suradnju s Francuskom). Tadžikistanu su energetski ključne hidroelektrane jer ostvaruju 94% (2017) ukupne proizvodnje električne energije (samo hidroelektrana Nurek, na rijeci Vahš, ima udjel od 70% u ukupnoj energetskoj proizvodnji). Energetski i financijski sektor, uz rudarstvo, metalurgiju, komunikacije i građevinarstvo, najviše privlače izravne strane investicije (4,1 milijarda USD, 2019); najvećim su dijelom iz Kine (37,5%), Rusije (23,6%) i Velike Britanije (10%). Vrijednost izvoza 2019. bila je 811 milijuna USD, a uvoza četiri milijarde USD. U izvozu prednjače aluminij, zlato, pamuk, cink, olovo, cement, električna energija i dr. Uvozi naftne derivate, kemikalije, hranu, strojeve i opremu, vozila, robu široke potrošnje i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Turska (23,5%), Švicarska (21,6%), Uzbekistan (16,4%), Kazahstan (11,6%), Kina (10,2%) i Rusija (4,4%). Najviše uvozi iz Kine (40,1%), Rusije (23,7%), Kazahstana (16,2%), Uzbekistana (4,7%) i Turske (3,8%). Veličina je javnoga duga 45,2% BDP-a (2019). Gospodarski razvoj opterećuju česte poplave, potresi i druge prirodne nepogode (1992–2016. uzrokovale su gubitak BDP-a u iznosu od 1,8 milijarda USD, prema procjeni Svjetske banke). Razvojno je opterećenje i raširenost korupcije te ilegalne trgovine narkoticima (procjenjuje se da 30% opijuma, heroina i drugih narkotika proizvedenih u Afganistanu upravo preko Tadžikistana stiže do Rusije i Europe).

Promet

Prometna je mreža razvijena uglavnom u zapadnom dijelu zemlje. Željeznička mreža, duga 680 km, povezana je s Uzbekistanskom. Na sjeveru željeznička pruga prolazi Ferganskom dolinom, a na jugu kroz Dušanbe (od 1929) do Kurgan Tjubea (1974) i Kuljaba (1999). Sjeverna i južna željeznička pruga nisu međusobno povezane. Cestovna je mreža duga 27 767 km (2000; asfaltirano je oko 83%). Otvaranjem 5 km dugog tunela Anzob (2006) u gorju Gissar omogućen je promet između Hudžanda na sjeveru i Dušanbea na jugu i u zimskim mjesecima. Međunarodne su zračne luke Dušanbe, Hudžand, Kurgan Tjube i Kuljab.

Novac

Novčana je jedinica somoni (TJS); 1 somoni = 100 dirama.

Povijest

Prvi tragovi ljudskoga djelovanja na području današnjega Tadžikistana mogu se pratiti od prapovijesnog doba. Tijekom prve polovice I. tisućljeća pr. Kr. to se područje nalazilo u sastavu Baktrije i Sogdijane, a potom u sastavu Perzijskoga (VI. do IV. st. pr. Kr.), Makedonskoga (IV. st. pr. Kr.), Grčko-baktrijskoga (III. st. pr. Kr.) i Kušanskoga Carstva (II. st. pr. Kr. – IV. st.), koje su uništili Huni. Potom je današnji Tadžikistan bio u sastavu Turskoga Kaganata (VI–VIII. st.) i Abasidskoga Kalifata (VIII–IX. st.). Za arapske vladavine ime Tadžik primjenjivalo se na autohtono stanovništvo zemlje. U IX. st. područje današnjega Tadžikistana ušlo je u sastav carstva perzijske dinastije Samanida. Poslije je bilo pod vlašću dinastije Gaznavida (početak XI. st. – 1040), Seldžuka i Mongola (1219–21). Nakon raspada Mongolskoga Carstva u sastavu je Čagatajskoga Kanata (1259–1375), Timurova carstva, Uzbečkoga Kanata (1447–1598), Buharskoga Kanata (1598–1753) i Buharskog Emirata (1753–1920), koji je 1868. Rusko Carstvo stavilo pod svoj protektorat. Za ruske vladavine prestali su međusobni sukobi tadžičkih feudalnih državica i bilo je ukinuto kmetstvo. Pošto je Rusko Carstvo zaposjelo cijelu sr. Aziju, ono je 1895. područje Tadžikistana uključilo u sastav golema Turkestanskoga generalgubernatorstva. Unatoč tomu, nije diralo vlast buharskog emira. Pošto je 1907. Rusija priznala da se Afganistan nalazi u britanskoj zoni utjecaja, došlo je do podjele tadžičkoga teritorija između Rusije i Afganistana. Zbog nasilne rusifikacije zemlje, potkraj XIX. i početkom XX. st. izbilo je nekoliko ustanaka protiv ruske vlasti i emira koji su ugušeni u krvi. U lipnju 1916. izbio je u Tadžikistanu veliki proturuski ustanak koji se ubrzo proširio na Uzbekistan, Kazahstan, Turkmenistan i Kirgiziju. Potaknula ga je odredba carske vlade o mobilizaciji stanovništva za pozadinske radove u vojsci. S obzirom na to da je i taj ustanak bio ugušen iznimno okrutno, nakon izbijanja Listopadske revolucije 1917. u sjevernom Tadžikistanu (danas Turkestan) bila je uspostavljena sovjetska vlast, dok je preostali dio zemlje bio snažno kontrarevolucionarno uporište pod vodstvom tzv. basmača (tur. basmak: udariti, napadati). Oni su potkraj 1917. u tadžičkom gradu Kokandu uspostavili svoju autonomnu vladu i ustrojili oružane odrede radi osvajanja Turkestana od Sovjetske Rusije. Premda su ih do 1920. razbile postrojbe Crvene armije, pod vodstvom Enver-paše došlo je 1921–22. do novoga zamaha u borbi basmača protiv Crvene armije. Nakon pobjede 1923., sovjetske su vlasti 1924. osnovale Tadžičku Autonomnu Sovjetsku Socijalističku Republiku u sastavu Uzbečke Sovjetske Socijalističke Republike. God. 1925. bio joj je pridružen teritorij sovjetskog Pamira. U sastavu Uzbečke Sovjetske Socijalističke Republike Tadžikistan je bio do 1929., kada je uspostavljen kao Sovjetska Socijalistička Republika.

Tijekom sovjetske vladavine, vođa Komunističke partije Tadžikistana (KPT) najdulje je bio Džabbor Rasulov (od 1961. do smrti 1982). Raspadom Sovjetskoga Saveza, u veljači 1990. u Dušanbeu su izbili prosvjedi nacionalističkih i islamističkih skupina protiv doseljavanja armenskih izbjeglica iz Azerbajdžana (u nemirima koji su slijedili bilo je tridesetak poginulih i oko 560 ranjenih). U uvjetima političke nestabilnosti, 9. IX. 1991. proglašena je neovisnost; nakon izbora u studenome 1991. predsjednik je postao Rahmon Nabijev (1982–85. bio je prvi sekretar KPT-a; umro je 1993). Sukobi vlasti i oporbenih islamističkih snaga prerasli su 1992. u građanski rat (oko 100 000 Rusa iselilo se 1992–93). U studenome 1992. predsjednik je postao Emomalii Rahmon, koji je vlast učvrstio uz pomoć Rusije. Osim potpore vladinim snagama, ruska vojska ostala je prisutna i radi nadzora granice prema Afganistanu, u kojem su pobunjenička uporišta (oko 80 000 izbjeglica iz Tadžikistana bilo je u Afganistanu početkom 1990-ih). S Rusijom je u svibnju 1993. potpisan Sporazum o prijateljstvu, suradnji i uzajamnoj pomoći. Potkraj 1994. prihvaćen je novi ustav, a Rahmon je izabran za predsjednika. Tijekom 1996–97. s Rusijom, Kinom, Kazahstanom i Kirgistanom dogovorena je sigurnosna suradnja (2001. iz nje je nastala Šangajska organizacija za suradnju, uključivši i Uzbekistan). Sporazum o prekidu sukoba u Tadžikistanu postignut je u lipnju 1997., a pojedine pobunjeničke skupine nastavile su borbu (procjenjuje se da je tijekom građanskoga rata 1992–97. bilo oko 30 000 do 50 000 poginulih). Ugovorom iz travnja 1999. nastavljena je ruska vojna prisutnost (novi sporazumi o ruskim vojnim bazama zaključeni su 2004. i 2011). Rahmon je reizabran na izborima u studenome 1999., a vladavinu je osnažio i putem svoje Narodne demokratske stranke Tadžikistana (osnovane 1994), koja ima zastupničku većinu od izbora 2000. Od kraja 2001. Tadžikistan logistički podupire vojnu intervenciju SAD-a i saveznika u Afganistanu (s NATO-om surađuje od 2002. u programu Partnerstvo za mir). Ruske snage koje su nadzirale granicu prema Afganistanu povučene su 2005. Zbog graničnoga spora 2006. pogoršali su se odnosi s Uzbekistanom (ponovno 2012. zbog spornih gospodarskih odnosa), neriješena granična pitanja Tadžikistan ima i s Kirgistanom, dok je s Kinom konačni sporazum o granici ratificiran u siječnju 2011 (pregovori su se vodili od 1999). Istodobno, oporbene snage protive se autoritarnoj vladavini predsjednika Rahmona i osporavaju njegove izborne pobjede (reizabran je 2006. i 2013). Tijekom 2010. i 2012. došlo je do više oružanih sukoba s radikalnim islamistima (u srpnju 2018. napadaju strane turiste); više stotina Tadžika sudjeluje u građanskome ratu u Siriji (od 2011), na strani islamističkih pobunjenika. Nestabilnosti pridonose i mnogobrojne kriminalne skupine angažirane u ilegalnoj trgovini narkoticima (iz Afganistana). U svibnju 2016. referendumom su poduprte ustavne promjene, koje su Rahmonu omogućile novi predsjednički mandat, pa je on ponovno izabran za predsjednika u listopadu 2020. Potkraj travnja 2021. u pograničnom sukobu s Kirgistanom poginulo je više desetaka ljudi.

Politički sustav

Prema Ustavu od 6. XI. 1994. Tadžikistan je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike državni je poglavar, vrhovni zapovjednik oružanih snaga, predstavlja državu u inozemstvu i nositelj je izvršne vlasti. Biraju ga državljani na izravnim i tajnim izborima za razdoblje od sedam godina; mogućnost izbora svedena je na dva uzastopna mandata. Amandmanima iz 2016. to se ograničenje ne odnosi na predsjednika Emomalija Rahmona, kojemu je zakonom iz prosinca 2015. dodijeljen naziv »Osnivač mira i nacionalnog jedinstva – Vođa nacije, Predsjednik Republike Tadžikistana«. Izvršnu vlast obnaša Vijeće ministara, na čelu kojega je premijer. Njega i ostale članove vlade imenuje predsjednik republike. Najvišu zakonodavnu vlast ima dvodomni parlament, odnosno Vrhovna skupština (Madžlisi Oli), koju čini Predstavnički dom (Madžlisi namojandagon) sa 63 izravno birana člana, i Nacionalna skupština (Madžlisi milli) s 34 člana (25 članova biraju niže razine vlasti, osam imenuje predsjednik republike, a jedno mjesto rezervirano je za bivšega predsjednika republike). Svi se zastupnici biraju za razdoblje od pet godina. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast ima Vrhovni sud, suce kojega imenuje predsjednik republike. Administrativno se Tadžikistan dijeli na dvije pokrajine (vilojat) i jednu autonomnu pokrajinu (vilojati muhtor). Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti (ili Nacionalni dan), 9. rujna (1991).

Političke stranke

Narodna demokratska stranka Tadžikistana (Hizbi Halkii Demokratii Todžikiston – akronim HDTK), osnovana potkraj 1994., stranka je desnoga centra. Od 1998. predvodi je Emomalii Rahmon (na vlasti je od 1992; za predsjednika republike izabran 1994., 1999., 2006., 2013. i 2020). Stranka zagovara sekularizam i tradicionalne nacionalne vrijednosti, a promiče kult ličnosti i autoritarnu vladavinu. Tijekom 1995–20. bila je u oporbi, a potom je vladajuća; zastupničku većinu ima nakon izbora 2000., 2005., 2010., 2015. i 2020. Komunistička stranka Tadžikistana (Hizbi Kommunistii Todžikiston; ruski Kommunističeskaja partija Tadžikistana – akronim KPT), osnovana 1924., stranka je ljevice. Tijekom sovjetskoga razdoblja (do 1991) bila je jedina legalna stranka (podređena Komunističkoj partiji Sovjetskoga Saveza). Parlamentarnu većinu imala je nakon izbora 1995., a od 2000. je u oporbi. Iz redova KPT-a (prvi sekretar 1982–85) bio je Rahmon Nabijev, prvi predsjednik (1991–92) neovisnog Tadžikistana. Stranka islamskog preporoda Tadžikistana (Hizbi Nahzati Islomii Todžikiston), osnovana 1990., islamistička je stranka. Tijekom građanskoga rata (1992–97) sudjelovala je u borbi protiv vladajućeg režima, te je bila zabranjena. Nakon mirovnoga sporazuma ponovno djeluje; ima manji broj zastupnika od izbora 2000. Izložena pritisku vlasti, 2006. i 2013. bojkotirala je predsjedničke izbore. Ponovno je zabranjena 2015. Agrarna stranka Tadžikistana (Hizbi Agrarii Todžikiston), osnovana 2005., stranka je centra (zaokupljena pretežno agrarnom politikom). Parlamentarne zastupnike ima od izbora 2010.

Citiranje:
Tadžikistan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 3. 12. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=60162>.