Šibenik, grad i luka u sjevernoj Dalmaciji, sjedište Šibensko-kninske županije; 31 115 st. (2021).
Smještaj i prometni položaj
Grad leži amfiteatralno oko Šibenskoga zaljeva (jedna od najboljih jadranskih prirodnih luka), na brežuljcima Tratra (496 m), nedaleko od utoka Krke u more. Sa Zadrom na sjeverozapadu (udaljen 79 km) i Splitom na jugoistoku (80 km) povezan je Jadranskom magistralom, autocestom i željezničkom prugom. Trajektnim vezama povezan je sa šibenskim otocima (Prvić, Zlarin, Žirje, Kaprije, Obonjan).
Demografija
U Šibeniku je sredinom XIX. st. živjelo oko 6700 st. Stanovništvo se znatnije povećalo u drugoj polovici XIX. st. (8877 st. 1890). Početkom XX. st. u gradu je živjelo 11 440 st. (1900), a između dvaju svjetskih ratova 17 669 st. (1931). Nakon II. svjetskoga rata nastavio se brz demografski razvoj grada. Godine 1953. u gradu je živjelo 18 718 st., a 1981. dva puta više (36 952 st.). Godine 1991. bilo je 41 012 st., a 2001. 37 060 stanovnika.
Gospodarstvo
Industrijska proizvodnja znatno je smanjena u odnosu na razdoblje prije Domovinskoga rata, kada je u gradu bila razvijena obojena metalurgija (aluminij), preradba polimernih materijala, tekstilna, prehrambena industrija. Razvoj turizma temelji se na kulturnoj baštini, kupalištima i obližnjim nacionalnim parkovima Krka i Kornati. U blizini je turističko naselje Solaris.
Arhitektonska i likovna baština
Arheološki ostatci iz prapovijesti i antike nađeni su na položaju Sv. Ane (danas gradsko groblje), a iz ranoga srednjega vijeka na položaju Gospe van Grada.
Od XII. st. postojala su tri srednjovjekovna gradska naselja koja su do danas zadržala svoje tlocrtno-prostorne i graditeljske posebnosti: na zapadu Dolac (početci gradske luke i budućega gusarskog uporišta), na sjeveru Gorica (rustične građevine za potrebe poljodjelskoga stanovništva) te patricijski Grad, jasne urbanističke sheme i vrijednih arhitektonskih ostvarenja.
Do XVI. st. uglavnom je bila dovršena gradnja povijesne jezgre u ranogotičkome, gotičko-renesansnome i renesansnome stilu; očuvano je više crkava: Sv. Spas (najstarija jezgra iz XIII. st.), Sv. Grgur i Sv. Frane u sklopu franjevačkoga samostana iz XIV. st. (u zbirci kojega se čuva veći broj rukopisnih kodeksa, najstariji iz XI. st., inkunabula i starih knjiga, te bogat kasetirani strop iz XVII. st.), Sv. Barbara (1447–51), djelo Ivana Pribislavljića (danas je u njoj muzej crkvene umjetnosti sa značajnim poliptisima Blaža Jurjeva Trogiranina i Nikole Vladanova) i Nova crkva (građena početkom XVI. st.; zvonik iz 1742–59. gradio je Ivan Skoko) te Biskupski dvor (XV. st.), Gradska vijećnica (1533–42; srušena u II. svjetskome ratu, obnovljena metodom faksimilizacije) i više palača (Foscolo, Orsini, Divinić-Marasović).
Najvažniji građevni pothvat u XV. st. bila je gradnja katedrale sv. Jakova (započela je 1432., posvećena tek 1555; od 2000. na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine). Izvedena je u gotičko-renesansnome stilu i ubraja se u najmonumentalnije i najraskošnije crkvene građevine u Dalmaciji. Nakon nekoliko graditelja iz Venecije, za glavnoga graditelja postavljen je Juraj Dalmatinac, a nakon njegove smrti gradnjom je upravljao Nikola Ivanov Firentinac. U unutrašnjosti katedrale mnogobrojni su oltari i kiparska djela iz manirističkoga i baroknoga razdoblja.
Gradske su utvrde iz najstarijega doba očuvane djelomice; zidine su u više navrata bile popravljane i proširivane. Grad se s mora branio renesansnom tvrđavom sv. Nikole (1540–47), koju je prema nacrtima Michelea Sanmichelija izveo njegov nećak Gian Girolamo Sanmicheli (od 2017. na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine, kao dio Obrambenih sustava Republike Venecije u razdoblju od XVI. do XVII. stoljeća). Povrh grada nalaze se tvrđave Šubićevac (Forte Barone Degenfeld) i Sv. Ivan, sagrađene u doba Kandijskoga rata (XVII. st.).
Osim samostanske crkve sv. Lovre (1677–97) s raskošnim oltarima, barok nije u gradu ostavio značajnija ostvarenja.
Iz XIX. su stoljeća zgrade pošte i suda te kazalište (Josip Slade, 1870), sagrađeno pošto je 1860. srušen sjeverni pojas gradskih zidina.
U XX. st., izuzev nekoliko interpolacija Ive Vitića na rubovima povijesne jezgre (osmogodišnja škola, 1947; hotel Jadran, 1957–59; Dom JNA, 1960–61., danas Gradska knjižnica »Juraj Šižgorić«), moderna je arhitektura nastajala u novim gradskim stambenim naseljima (Vidici, Plišac i Šubićevac). Na užem i širem području grada ističu se ostvarenja Ante Vulina (autobusni kolodvor, 1973; adaptacija Kneževe palače u Muzej grada Šibenika, 1975; stambeno-poslovna zgrada i robna kuća, 1980; stambena zona Šubićevac, 1986–87) i Dražena Posavca (zgrada nove pošte, 1983). U neposrednoj blizini grada niknuo je hotelski kompleks Solaris (Boris Magaš, 1968). Procvatom turizma u samome gradu početkom XXI. st. obnovljene su tvrđave sv. Mihovil (XVIII. st.) i Šubićevac (Barone) te izgrađen hotel D-Resort (Nikola Bašić i Marko Murtić, 2015).
Institucije
U Šibeniku djeluju Veleučilište, odjel splitskoga Pomorskoga fakulteta (osnovano 1995), Visoka škola za turizam, Gradska knjižnica »Juraj Šižgorić« Šibenik, Državni arhiv u Šibeniku, Muzej grada Šibenika, Galerija sv. Krševana, Hrvatsko narodno kazalište u Šibeniku (osnovano 1945).
Manifestacije
Međunarodni dječji festival (od 1958).
Šibenik je rodno mjesto sv. Nikole Tavelića, Ivana Tomka Mrnavića, Jurja Šižgorića, Antuna i Fausta Vrančića, Julija Skjavetića, Ivana Lukačića, Sime Matavulja, Krešimira Baranovića i dr.
Povijest
O najstarijoj povijesti Šibenika ne zna se mnogo. Pretpostavlja se da je bio utemeljen u doba kneza Domagoja u IX. st. Isprva se razvijao kao utvrda (castrum) sa starijim predgrađem (suburbium) na području Dolca i mlađim na istočnoj strani kaštela, gdje je u XII. st. sagrađena crkva sv. Krševana, oko koje se poslije razvila jezgra srednjovjekovnoga grada. Šibenik je pripadao skupini tzv. hrvatskih gradova, a izniknuo je na brijegu 70 m iznad mora (današnja tvrđava sv. Ane), na kojem nije nađen nikakav trag antičke urbane tradicije, ali je bilo nekog života u kasnoantičko doba. Prvi spomen nalazi se u ispravi kralja Petra Krešimira IV. od 25. XII. 1066., kojom je kralj poklonio slobodu benediktinskomu samostanu sv. Marije u Zadru. Upravo u to doba došlo je do jačanja Šibenika, u okviru kraljeva nastojanja da uz pomoć hrvatskih gradova stvori protutežu romanskim gradovima bizantske Dalmacije. Nakon bitke s ugarskom vojskom na Petrovoj gori 1097. i pogibije hrvatskog vladara Petra, Šibenik je 1105. priznao vlast hrvatsko-ugarskoga kralja Kolomana. Od tada su se za prevlast nad Šibenikom neprestano do 1180. borili Venecija, Bizant i Arpadovići. U XII. st. u pravnom je smislu bio utvrđeno naselje (castrum, oppidum), a ne grad (civitas), pa su njegova buduća nastojanja bila usmjerena prema postizanju civiteta, čime bi dostigao druge dalmatinske gradove. Od kraja XII. st. priznavao je vlast hrvatskih knezova, isprva kneza Domalda (1200–26), a zatim knezova Bribirskih (do 1322). Za vladavine potonjih Šibenik je postao biskupskim sjedištem te je stekao civitet, ali je gospodarski zaostajao zbog teških nameta i obveza. Bio je to uzrok izbijanja pobune protiv vlasti Bribirskih; tada se uz potporu Mletačke Republike grad uspio othrvati vlasti Mladina II., ali je na posljetku izgubio autonomiju i pravo slobodnog izbora kneza, kojega su od tada birali Mlečani. Nakon poraza Mletačke Republike u ratu s Ludovikom I. Anžuvincem i potpisivanja mira u Zadru (1358), grad je došao pod anžuvinsku vlast. Od 1390. zajedno s ostalim gradovima Dalmacije (osim Zadra) priznavao je vlast bosanskoga kralja Tvrtka I. Kotromanića, početkom XV. st. bosanskoga vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića i kralja Ladislava Napuljskoga, a 1412. ponovno je došao pod vlast Mletačke Republike. Nakon polustoljetnoga razdoblja obilježenoga gospodarskim rastom, u drugoj polovici XV. st. Šibenik se našao pod osmanskom prijetnjom, čime je započelo razdoblje njegova gospodarskog zastoja. Pad gradova u zaleđu, Knina i Skradina, pod osmansku vlast 1522., te česte osmanske navale i pustošenja, sljedećih su godina prouzročili znatan pad broja stanovnika i na području Šibenika. Od osmanskih pustošenja i gospodarskog sloma uzrokovanog smanjivanjem prodaje soli Šibenik se počeo oporavljati tek nakon 1581., u doba vladavine kneza Giovannija Antonija Foscarinija (1581–83), koji je dobro organizirao vojsku i obranu grada. Godine 1646., radi obrane grada od Osmanlija, mletački general Christoph Martin von Degenfeld dao je sagraditi utvrdu, koja je prema njemu nazvana Barone Degenfeld (od 1911. Šubićevac), a koja je odigrala važnu ulogu pri slamanju osmanske opsade Šibenika 1647. Ponovni gospodarski oporavak grada, što je uslijedio nakon poraza Osmanlija u Morejskom ratu (1684–99), tekao je vrlo sporo. Nezadovoljstvo dalmatinskog i šibenskoga puka i težaka dosegnulo je vrhunac u bunama koje su trajale 1736–40. Gušenje ustanka za mletačkog providura Cavallija (1739) utjecalo je na porast nesnošljivosti između šibenskih plemića s jedne te pučana i težaka s druge strane. Propašću Mletačke Republike, Šibenik se 1797–1805. nalazio pod habsburškom vlašću, a nakon toga je prema Požunskomu miru (1805) došao pod francusku vlast. Godine 1813–1918. ponovno se nalazio u sastavu Habsburške Monarhije. U tom je razdoblju, nakon sredine stoljeća, u gradu ojačao hrvatski narodni preporod, 1866. bila je osnovana Narodna slavjanska čitaonica, a 1872. narodnjaci su pobijedili na općinskim izborima i sljedeće godine osnovali prvu hrvatsku općinsku upravu. Potkraj XIX. st. u gradu je ojačao pravaški pokret, a 1903. pravaši su (pod vodstvom Mate Drinkovića) zajedno s narodnjacima ušli u općinsko vijeće te su uskoro postali najjača politička stranka na tom području. Slomom Austro-Ugarske Monarhije 1918. grad se našao u sastavu područja pod talijanskom upravom, a temeljem Rapalskog ugovora ušao je u sastav Kraljevine SHS (1922). Za II. svjetskoga rata od 1941. bio je pod talijanskom, a od 1943. njemačkom okupacijom. Oslobođen je 3. XI. 1944. Tijekom 1960-ih postao je važnom lukom i gospodarskim središtem, osobito kada je završen Šibenski most (1964/65), jedan od strateških objekata na tada dovršenoj Jadranskoj magistrali. Za Domovinskoga rata grad i njegova okolica bili su izloženi napadima srpskih snaga, kojima je odolio zahvaljujući uspješno organiziranoj obrani.
