adžamijska književnost, skupni naziv za nearapske književne tradicije pisane arapskim pismom. Povijesno, arapskom riječju al-‘aǧamiyya [alaami'j:a]: tuđa, strana, koristili su se muslimani u Andaluziji u IX. st. za jezike svojih romanskih susjeda na sjeveru Iberskog poluotoka. Potkraj srednjeg vijeka španjolska dubleta te riječi aljamía (u današnjem izgovoru [alhami'ja]) primjenjuje se za označivanje svih nearapskih književnosti pisanih arapskim pismom. Od XIX. st. ta literatura postaje predmetom istraživanja, uglavnom u okvirima nacionalnih književnosti. Bošnjaci danas adžamijsku književnost na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku uvrštavaju u svoj nacionalni književni korpus. Ta je književnost na južnoslavenskim prostorima stilski i tematski, uz islam i orijentalni afinitet autora, određena i cjelokupnošću civilizacijskoga kruga u kojem je nastala, što potvrđuje pjesma »Hrvatska pjesma« (»Hırvat Türkisi«) Mehmeda Erdeljca, ispjevana 1588–89. petrarkističkom manirom. U tome su korpusu od poezije najzastupljenije pobožne pjesme (ilahije), didaktičke (kaside), ljubavne i satirične pjesme, a od proznih sastava teološko-pravni spisi, molitve, rječnici i podnesci (arzuhali i mahzari). Jezik je pun turcizama, a stil didaktičkih djela odlikuju uspjele metafore i alegorije. Stihovana su djela sastavljena po uzusima arapske metrike i većina ih je u sedmercu i osmercu, rjeđe u jedanaestercu. Najistaknutiji su predstavnici M. Erdeljac u XVI. st., Muhamed Hevaji Uskufi, autor stihovana tursko-bosanskog rječnika »Potur Šahidije« (»Makbūl-i ‘Ārif«), Hasan Kaimi (»Pjesma o osvojenju Kandije«) u XVII. st., Mula Mustafa Bašeskija, Razi Velihodžić i Ilhamija Žepčak, Abdurrahman Sirri, Umihana Čuvidina u XVIII. i XIX. st. te Alija Sadiković u XX. st. U XIX. i XX. st. bilo je više pokušaja prilagodbe arapske grafije: Ibrahim Seljubac, Omer Humo i Džemaludin Čaušević. Među pedesetak tiskanih djela najviše je izdanja, više od deset, imao prepjev Saliha Gaševića s turskog jezika pjesme o Muhamedovu rođenju (»Mevlud«) Sulejmana Čelebija. Do I. svjetskog rata izdavana su glasila Tarik, Muallim, Misbah, Jeni Misbah i kalendar Mekteb.
