Barbara Celjska, carica Svetoga Rimskog Carstva, hrvatsko-ugarska i češka kraljica (?, 1392 – Mělník, Češka, 11. VII. 1451). Kći Hermana II. Celjskoga. Njezina obitelj pomogla je kralju Sigismundu Luksemburgovcu da se stabilizira na prijestolju, a to je savezništvo zapečaćeno Barbarinom udajom za njega 1405. u Krapini. Aktivna u političkome životu i upravljanju posjedima. Bila je regentica Ugarske u Sigismundovoj odsutnosti. Od supruga je dobila posjede u Slavoniji i Požeškoj županiji, a poslije u zamjenu za njih više gradova u Češkoj i Slovačkoj. Djelovala i u hrvatskim zemljama (1408. sudila u Čakovcu, 1410. boravila u Đakovu, potom 1411–13. regulirala pravničke i crkvene poslove u Križevačkoj županiji, boravila na Medvedgradu). Nakon Sigismundove smrti optužena je da je kovala zavjeru protiv njega, oduzeti su joj posjedi, zatvorena je te je pobjegla u Poljsku. Nakon smrti njezina progonitelja, kralja Alberta II., dobila je natrag neke posjede pa se vratila u Češku. Umrla od kuge. Suvremenici, među kojima se ističe Enea Silvio Piccolomini, budući papa Pio II., optuživali su je za razvrat i herezu, a to su gledište prihvatili i kasniji povjesničari. Prema nekim suvremenicima, bavila se alkemijom. Ostavila uspomenu i u našem folkloru kao »crna kraljica«. O njoj je sačuvano nekoliko narodnih priča koje se povezuju s njezinim boravkom na Kalniku i Medvedgradu, a motivi tih priča obrađeni su i u umjetničkoj književnosti (Šenoina povjestica Zmijska kraljica).
