TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Ston

Ston (prije Veliki Ston), gradić i luka 59 km sjeverozapadno od Dubrovnika; 550 st. (2011). Leži na obali Stonskoga kanala, na prevlaci koja spaja poluotok Pelješac s kopnom. Na prostoru Stonskoga polja mnogobrojni nalazi starokršćanska crkvica (Sv. Marija Mandaljena, VI. st.). Planski izgrađen u XIV. st. Okružen obrambenim zidom (dug 980 m) peterokutna tlocrta. Stonske zidine (duge oko 5,5 km) s utvrdama (Veliki kaštel pred Stonom, Pozvizd na istoimenom brdu) pojačane su s 10 valjkastih kula i 31 kulom četvrtaste osnove, te sa 7 bastiona, a vode do Maloga Stona. Na izgradnji utvrda radili su: majstor Mihač, Onofrio de la Cava, Bernardin iz Parme i Paskoje Miličević. Predromanička crkvica (južnodalmatinski kupolni tip) sv. Mihajla (XI–XII. st.) s vrsnim ranoromaničkim freskama na istoimenom brežuljku, starokršćanska crkva sv. Petra, romaničko-gotička franjevačka crkva sv. Nikole (XIV. st.), pseudogotička župna crkva sv. Vlaha (XIX. st.), franjevački samostan (XIV. st.), renesansna biskupska palača (XIV. st.), gotička palača Sorkočević-Đorđić, renesansni Knežev dvor (nadograđen u XIX. st.), gradska fontana iz 1581. Solana; preradba polimernih materijala. U okolici vinogradarstvo. Turizam. – Arheološki nalazi u špilji Gudnji povrh Stonskoga polja potvrđuju naseljenost toga područja već u mlađe kameno doba, a u grobnim gomilama uz rubove Stonske prevlake otkriveni su nalazi iz željeznoga doba. Dolaskom Ilira podižu se gradinska naselja na brjegovima Humac i Gradac uz juž. stranu Stonskoga polja te na Humcu uz obalu Malostonskoga kanala. Rim. osvojenjem prostor je došao pod upravnu vlast Narone. Na Tabuli Peutingeriani zapisan je kao Turris Stagni. Iz rimskoga su razdoblja sačuvani ostatci kastruma na brdu Starigrad, ostatci gosp. zgrada, mnogobrojni nadgrobni natpisi te podjela Stonskoga polja (centurijacija), koja se i danas poštuje u diobi parcela. Iz kasne antike potječe obrambeni zid kraj Zamasline te utvrda na Glavici sv. Mihajla. Ston je vjerojatno već od V. st. bio sjedište biskupije (sve do 1828), a nakon slav. doseljenja postao je sjedištem zahumskoga kneza. U sr. vijeku u podnožju brda i u polju postupno se oblikovalo naselje, koje je 1333., zajedno s Pelješcem, došlo u posjed Dubrovačke Republike. U XIV. st. grad se urbanistički oblikovao, u njem se gradio niz gotičkih i renesansnih građevina, te je postao središte stonske knežije s Kneževim dvorom, kancelarijom i drugim upravnim zgradama. Tada se s Malim Stonom povezao obrambenim zidinama. Suvremenici su ga smatrali drugim gradom Dubrovačke Republike, a njegova se važnost zasnivala na solanama u kojima se vadila sol već u rim. razdoblju. U doba Republike sol je postala drž. monopol pa je u gradu bio ustrojen posebni Solni ured. Radi učvršćivanja katoličanstva u grad su bili pozvani franjevci iz Bosne, koji su 1347. osnovali svoj samostan i sagradili crkvu sv. Nikole. U doba baroka bila su izvedena nova prostorna rješenja, koja su promijenila urbano tkivo grada. God. 1850. srednjovjekovna crkva sv. Vlaha stradala je u potresu pa je 1870. izgrađena nova, a 1882. na mjestu kule Torjun podignuta je općinska zgrada sa satom. U XX. st. grad je u nekoliko navrata pretrpio teška razaranja. Za II. svjetskog rata bio je porušen, a mnoge su građevine bile oštećene u potresu 1979. Nadomak Stona i Maloga Stona zaustavljena je srpsko-crnog. agresija, tijekom koje su 1991–92. bile znatno oštećene zidine, spomenici i stambene zgrade u Stonu. U potresu 1996. teško su stradali grad i okolica.

Citiranje:
Ston. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 18. 9. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=58257>.