Stjepan III. Arpadović, hrvatsko-ugarski kralj od 1163. do 1172 (?, prva polovica XII. st. – ?, 4. III. 1172). Sin Geze II. Okrunjen za kralja 1162., morao se povući pred bizantskim štićenicima, svojim stričevima Ladislavom II. i Stjepanom IV. Na vlast je došao 1163., pošto je u dinastičkom ratu porazio i protjerao iz zemlje Stjepana IV. S bizantskim carem Emanuelom I. Komnenom sklopio je mir pod uvjetom da car neće više podupirati Stjepana IV. Pritom je bizantski car nametnuo teške uvjete hrvatsko-ugarskom kralju, koji se obvezao da će na bizantski dvor poslati svojega brata Belu i da će Bizantu prepustiti Hrvatsku i Dalmaciju. Pošto je ispunio prvu obvezu te poslao brata Belu u Carigrad, nije pokazao spremnost da se odrekne dijela svojih zemalja. Otišavši u Dalmaciju, potvrdio je privilegije dalmatinskim gradovima. Nato je došlo do rata s Bizantom (1164–67), u kojem je izgubio Dalmaciju (osim Zadra i otokâ), dio Hrvatske (južno od Krke), Bosnu i sav Srijem.