Solin, industrijski grad u blizini ušća rijeke Jadro u Jadransko more; 20 996 st. (2021). Dio je splitske gradske aglomeracije i splitskoga lučkoga bazena (spremišta za naftu, vezovi za tankere, rezalište brodova; brodogradilište za jahte od plastike). Cementna industrija (Sveti Kajo, osn. 1904; Majdan, osn. 1908) s pristanom (Sveti Kajo) za ukrcaj cementa. Župne crkve Gospe od Otoka (1880) i sv. Kaje.
Na solinskom području ilirska naselja (gradine) postojala su već u brončano i željezno doba (gradina ispod Klisa, kraj izvora Jadra, na padinama Mosora i Kozjaka). Na položaju Donje Rupotine nalazi se veliki utvrđeni sklop elipsasta oblika – tzv. ilirska Salona. Arheološki nalazi svjedoče o trgovačkim dodirima starosjedilaca s Grcima iz obližnjih isejskih kolonija Tragurija i Epetija tijekom II. st. pr. Kr. U II. st. pr. Kr. delmatska luka, smještena na središnjem dijelu Jadrana i na putu u delmatsku unutrašnjost, postala je zanimljiva rimskim trgovcima, ali i vojsci. Rimski vojskovođa Cecilije Metel ondje je prezimio s vojskom 119. pr. Kr., kada se prvi put u literarnim izvorima bilježi ime naselja Salona. U građanskom ratu između Cezara i Pompeja Salona je stala na Cezarovu stranu, što je znatno utjecalo na njezin razvoj pa je stekla status kolonije (Colonia Martia Iulia Salona). Grad ima nepravilan izdužen oblik, a u njegovu je središtu najstarija jezgra trapezna oblika (Urbs vetus, antiqua ili graeca), opasana zidinama, od kojih se sačuvao istočni dio s monumentalnim gradskim vratima (Porta Caesarea), vjerojatno iz augustovskoga doba. Ondje su se nalazile terme, forum, kapitolij, kurija i kazalište. Kada je taj dio postao tijesnim, grad se proširio i izvan prvotnih zidina (urbs orientalis i urbs occidentalis), a podizali su se i novi bedemi. U godinama prvih rimskih careva Salona je postala stjecištem trgovaca iz cijeloga antičkog svijeta, u unutrašnjost se izvozila roba obrtničkih središta, vino i ulje, a uvozile su se različite sirovine (rude, drvo, koža) i stoka. Puni procvat i širenje grad je doživio u II. i III. st., osobito za cara Dioklecijana, koji je u njegovoj blizini gradio svoju palaču, a grad je dobio i počasni naslov Valeria (carsko gentilno ime) pa se nazivao Colonia Martia Iulia Valeria Salona Felix. U sjeverozapadnom dijelu grada, povezanu bedemima, nalazio se monumentalni amfiteatar, prvotno na tri kata; sačuvan je samo u prizemnoj razini. U blizini je bilo i groblje gladijatora. U istočnom dijelu grada otkriveni su ostatci stambene arhitekture, tzv. namjesnikova palača – raskošna građevina s višebojnim mozaicima s prikazima Apolona, Orfeja i Tritona, i terme. Izvan bedema, uz ceste što su vodile u Kaštelansko polje, prema Klisu i Epetiju, nalazile su se poganske nekropole, od kojih su sačuvani bogati ostatci grobne arhitekture, zidane grobnice, sarkofazi, nadgrobni spomenici, kamene cilindrične urne. Na nekima se ukapanje nastavilo i u ranokršćanskom razdoblju (Hortus Metrodori).
Od III. st. u Saloni je djelovala i dobro organizirana kršćanska zajednica, koja je potkraj stoljeća imala i svojega biskupa koji je početkom V. st. postao metropolitom cijele Dalmacije. Ranokršćanski arheološki ostatci među važnijima su u svijetu za proučavanje povijesti kršćanstva pa je zato 1894. u Solinu bio održan i prvi kongres ranokršćanske arheologije. Mjesta prvog okupljanja kršćana bili su oratoriji, preuređene ranije građevine (dvije u unutrašnjosti amfiteatra, dvije u episkopalnom središtu u okviru kojega su potkraj IV. i početkom V. st. bile podignute dvojne bazilike, krstionica i biskupova palača s gospodarskim objektima). Sjeverna, kongregacijska crkva bila je posvećena Kristu, a potom i sv. Mariji, a južna, vjerojatno memorijalna, lokalnim mučenicima. Na njezinu je mjestu u VI. st. bila izgrađena križna bazilika i nova, oktogonalna krstionica s križnim krsnim zdencem. Za drugu baziliku s krstionicom u središtu grada E. Dyggve je pretpostavljao da je arijanska. Tijekom V. i VI. st. gradilo se niz župnih crkava u gradu, od kojih većina pripada longitudinalnomu tipu (basilica occidentalis, bazilika kraj Porta Caesarea, basilica orientalis, basilica iuxta portum), dok je crkva u Gradini centralna građevina nastala pod justinijanskim utjecajem u prvoj polovici VI. st. Izvan gradskih bedema, oko relikvija mučenika, nastala su kršćanska groblja u okviru kojih su se već od IV. st. gradile crkve iznad groba mučenika (Manastirine – grob sv. Dujma, Kapljuč – bazilika petorice mučenika, Marusinac – mauzolej sv. Anastazija, basilica discoperta). Ranokršćanske su se bazilike nalazile i na lokalitetu Šuplja crkva, istočno od grada, te na lokalitetu Crkvina, južno od grada. U široj se okolici nalaze i najstariji samostani (Rižinice, Crkvina).
God. 614. Salonu su razorili Avari i Slaveni, a stanovništvo se sklonilo u Dioklecijanovu palaču. Novi stanovnici naseljavali su se izvan ruševina antičkoga grada, na istok uz rijeku Jadro. O njima svjedoče starohrvatska groblja otkrivena u Gajinama poviše Kaštel Sućurca, na Glavičinama pokraj Mravinaca i na Majdanu, u kojima je pronađeno mnoštvo brončanoga, srebrnog i zlatnog nakita. Na položaju Šuplja crkva, unutar ranokršćanske crkve bila je podignuta ranoromanička trobrodna bazilika sv. Petra i Mojsija (XI. st.), u kojoj je okrunjen kralj Zvonimir. Crkva u Gradini također je bila podignuta na mjestu starije crkve iz justinijanskoga doba. Na Gospinu otoku bila je sagrađena u X. st. trobrodna crkva sv. Stjepana s atrijem koja je bila mauzolej hrvatskih kraljeva. U njezinim je ostatcima 1898. nađen razbijeni sarkofag s nadgrobnim natpisom kraljice Jelene.
