smokva (Ficus), biljni rod iz por. dudova (Moraceae), s približno 600 vrsta, koje su raširene u toplijim područjima cijele Zemlje, a napose u trop. krajevima Staroga svijeta. Mnoge su važne kao kulturne i ukrasne biljke te kao voćke. Iz mliječnoga soka nekih vrsta dobiva se kaučuk; takve su vrste: smokvenica (F. elastica), iz vlažnih prašuma ist. Indije, koja se uzgaja, zatim F. vogelii iz tropske zap. Afrike, F. rubiginosa iz sjev. Australije, F. schlechteri iz Nove Kaledonije i F. obliqua s otočja Fidži. Na vrstama F. bengalensis, F. religiosa i F. laccifera pod utjecajem uboda štitne uši razvija se šelak. U Hrvatskoj, kao i u velikom dijelu Sredozemlja te u Aziji i u Americi, raste i uzgaja se obična smokva (F. carica), nisko, iznimno do 10 m visoko drvo, s mnogobrojnim malim cvjetovima, na kratkim stapkama, zatvorenim u zajedničkoj mesnatoj osi cvata. Sorte jestivih smokava dijele se na jednorotke (donose plodove jednokratno) i dvorotke (donose plodove dvokratno), te prema boji plodova na bjelice i crnice. Poznate su jednorotke bjelice: zamorčica, modrulja, zemnjica, karginja, zimica i lopudka te crnice: šaraguja i bružetka, a dvorotke bjelice: petrovača, bjeluša, vodenjača i termenjača te crnice: petrovača, zlatulja i žentile. Za oplodnju sorata s cvjetovima razvijene plodnice (petrovača, zlatulja) važna je smokvina osica, koja provodi život u cvijetu divlje smokve. Plodovi smokve rabe se za jelo svježi i osušeni, a prerađuju se u džem, rakiju i kavin surogat. Djeluju laksativno. Svježi plodovi sadrže 10 do 25% šećera (suhi 40 do 65%), 2% bjelančevina, pektine, org. kiseline, te vitamine B1, B2, A i C i ione minerala, npr. katione kalcija, kalija, fosfora, željeza, bakra i dr. Mliječni sok smokve sadrži ficin, najstariji poznati ferment za sirenje. Najveći su svj. proizvođači smokava (2005): Turska (280 000 t), Egipat (170 000 t), Iran (90 000 t), Grčka (80 000 t), Alžir (63 000 t). U Hrvatskoj je 2005. god. bilo 223 000 stabala smokava koja su dala 2300 t ploda.
