Sigismund Luksemburgovac (Žigmund Luksemburški), hrvatsko-ugarski kralj od 1387., rimsko-njemački car od 1411., češki kralj od 1419 (Nürnberg, 15. II. 1368 – Znojmo, južna Moravska, 9. XII. 1437). Sin češkoga kralja i rimsko-njemačkoga cara Karla IV. i Elizabete Pomeranske. Posljednji potomak dinastije Luksemburgovaca. Pravo na hrvatsko-ugarsko prijestolje stekao je ženidbom s Marijom (1385), kćeri Ludovika I. Anžuvinca, kojoj je pritekao u pomoć za trajanja tzv. protudvorskoga pokreta u Hrvatskoj i oslobodio ju iz zatočeništva u Novigradu (1396). Nedugo pošto je 1387. bio okrunjen za hrvatsko-ugarskoga kralja te uspio zavladati Hrvatskom i Dalmacijom, suočio se s presezanjima bosanskoga kralja Tvrtka I. Kotromanića na dijelove hrvatskih zemalja. Nakon Tvrtkove smrti (1391) ušao je u dugotrajan sukob s pretendentom na hrvatsko-ugarsko prijestolje Ladislavom Napuljskim i njegovim saveznicima. God. 1394. u bitki kraj Dobora slomio je otpor dijela protudvorski usmjerenoga hrvatskog i ugarskog plemstva predvođenoga braćom Horvat, a potom je i bosanski kralj Stjepan Dabiša priznao njegovu vlast i odrekao se presezanjâ na Hrvatsku i Dalmaciju. God. 1396. poveo je križarsku vojnu protiv Osmanlija, ali je u bitki kraj Nikopola njegova vojska bila teško poražena. Time je bio znatno oslabljen njegov položaj u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu te je ojačao utjecaj Ladislava Napuljskoga, kojega je Stjepan II. Lacković iste godine proglasio kraljem. Kao odgovor na to Sigismund je u veljači 1397. u Križevcima sazvao sabor na kojem su njegovi pristaše ubili Stjepana II. Lackovića i njegova nećaka Andriju. Time je izazvao novu pobunu hrvatskog plemstva, kojemu su se pridružili bosanski velikaši predvođeni bosanskim kraljem Stjepanom Ostojom i vojvodom Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem. Istodobno se morao suočiti i s nezadovoljnim ugarskim velikašima, koji su ga 1401. zatočili u Visegrádu, ali je iste godine bio oslobođen te se zaručio s Barbarom Celjskom. Ponovnim jačanjem Ladislava Napuljskoga i njegovom krunidbom za hrvatsko-ugarskoga kralja u Zadru (1403), Sigismundovoj se vlasti otela cijela južna Hrvatska i dalmatinski gradovi osim Dubrovnika. Poveo je zatim niz ratova protiv Ladislavovih saveznika; 1405. napao je Bosnu, a 1408. u bitki kraj Dobora zarobio je bosanskoga kralja Tvrtka II. Kotromanića i velik broj bosanskih velikaša, koje je dao pobiti. Time je slomio tzv. protudvorski pokret hrvatskih i bosanskih velikaša, a Hrvatska i Dalmacija došle su pod njegovu vlast. Međutim, već 1409. god. Ladislav Napuljski prodao je Zadar i sva svoja prava na Dalmaciju Mlečanima.
Uslijedili su Sigismundovi dugotrajni pohodi protiv Mlečana u sjevernoj Italiji (1412–23), kao i razdoblje njegove veće zaokupljenosti vanjskopolitičkim pitanjima, kada je na duže vrijeme bio odsutan iz Hrvatske i Ugarske. Bio je inicijator sazivanja crkvenoga koncila u Konstanzu (1414–18), pokrenutoga kako bi se dokinuo Veliki zapadni raskol u Katoličkoj crkvi. Za trajanja koncila nije se protivio spaljivanju Jana Husa (1415) iako mu je prilikom njegova dolaska na koncil dao jamstvo (salvus conductus) da će se slobodno vratiti u Češku. Time je uzrokovao husitske ratove u Češkoj, koje je vodio gotovo do kraja života (1419–36). Opasnost od husita dovela je u Njemačkoj do osnutka Saveza iz Bingena, koji je lišio Sigismunda stvarnoga vodstva u husitskim ratovima i vodstva u Njemačkoj.
Posljedice Sigismundove dugotrajne zaokupljenosti europskim pitanjima za hrvatske su zemlje bile višestruke. Mlečani su to razdoblje iskoristili za učvršćenje svojih pozicija u Istri i Dalmaciji, a nesređene prilike u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu i ojačala samovolja hrvatskih velikaša utjecali su na slabljenje obrambene moći hrvatskih zemalja, što je imalo dalekosežne posljedice.
