Sicilija

ilustracija
SICILIJA, Cefalù
ilustracija1ilustracija2ilustracija3

Sicilija, talijanski otok u Sredozemnome moru; obuhvaća 25 711 km² s 5 002 904 st. (2011). Od Apeninskoga poluotoka rastavlja ga 3,2 km širok Mesinski prolaz; od afričke obale udaljen je 147 km. Uz Mesinski prolaz pruža se gorje Monti Peloritani (1374 m), koje se prema zapadu nastavlja u gorje Nebrodi (1847 m) i Le Madonie (1979 m). U istočnom dijelu otoka nalazi se aktivni vulkan Etna (3323 m), a južno od njega Monti Iblei (986 m) i Catanijska nizina. Središnji dio Sicilije valovit je ravnjak s vrhovima nižim od 1000 m (Monti Erei, 948 m). U gorju Nebrodi i Le Madonie mjestimično je razvijen krš. Potresi su na cijeloj Siciliji česti. Klima je sredozemna; prosječna siječanjska temperatura iznosi 11 do 12 °C, srpanjska 24 do 26 °C, a godišnja količina oborina 400 mm, na planinama 750 do 1300 mm. Najviše oborina ima u zimskim mjesecima. Najvažnija je rijeka Simeto (protječe kroz Catanijsku nizinu); ostale važnije rijeke: Alcantara, Anapo, Cassibile, Tellaro, Torto, San Leonardo, Belice, Platani, Salso. Oskudne šume (crnika, kesten) pokrivaju oko 7% površine. Srednji i južni dijelovi Sicilije stepskoga su karaktera. Uzgaja se pšenica, maslina i rogač; vinova loza (osobito oko Alcama, Marsale, Catanije i Pachina). Rašireno je povrtlarstvo (rajčica, artičoka). Uzgoj agruma oko Salerna i duž istočne obale na intenzivno umjetno natapanim površinama (oko 105 000 ha); Sicilija proizvodi i tropsko voće (kivi, mango, banana, pistacija i dr.) te cvijeće. Rašireno je ribarstvo (Mazara del Vallo, Sciacca, Licata, Porto Empedocle, Pozzalo, Portopalo i dr.). Uz tekstilnu i prehrambenu industriju te proizvodnju građevnoga materijala, razvijena je i metalna industrija s brodogradnjom u Palermu. Značajna su i ležišta nafte kraj Gale i Raguse. Rafinerije nafte Gela, Augusta i Milazzo prerađuju velike količine uvozne nafte. Dobro je razvijena kemijska i petrokemijska industrija; proizvodnja sumpora i soli. Turizam je u punom zamahu. Uz glasovita turistička središta (Taormina, Siracusa) atraktivni su arheološki (Segesta, Selinunt) i kulturnopovijesni spomenici iz arapskog i normanskoga doba. U unutrašnjosti su veća središta Enna, Caltanissetta i Ragusa. U obalnom se pojasu nižu gradovi i luke (Trapani, Marsala, Siracusa, Catania, Messina) te Palermo, glavni grad Sicilije. Trajektne linije spajaju Siciliju s kopnenom Italijom, Sardinijom te s Francuskom i Tunisom, a brodske s ostalim zemljama Sredozemlja. Augusta je vodeća talijanska luka za uvoz nafte. Vrlo živ unutrašnji i međunarodni zračni promet odvija se preko zračnih luka Punta Raisi (Palermo), Fontanarossa (Catania) i Birgi (Trapani). – Najstariji po imenu poznati stanovnici Sicilije bili su Sikanci (Sikani), koji su se onamo doselili vjerojatno s Pirenejskoga poluotoka. Od kraja II. tisućljeća pr. Kr. potisnuli su ih na istočnom dijelu otoka Sikuli, a na sjeverozapadu Elimljani i poslije Feničani, koji su ondje osnovali faktorije Solunt, Palermo, Motiu (Mozia) i Lilibej (Marsala). Od druge polovice VIII. do prve polovice VI. st. pr. Kr. Siciliju su naselili Grci i ondje utemeljili svoje kolonije (Sirakuza, Catania, Selinunt, Akragas /Agrigento/, Gela, Zankle /Messina/, Mila /Milazzo/, Megara Hibleja, Himera), čime je Sicilija postala najjačim žarištem grčke kulture na zapadnom Sredozemlju. Grci su se često sukobljivali s Kartažanima, a potkraj V. st. pr. Kr. vodstvo u borbama protiv Kartage preuzeo je sirakuški tiranin Dionizije Stariji. Njemu je uspjelo od Sirakuze stvoriti jaku pomorsku državu, koja je proširila svoju vlast i na neka područja južne Italije te na pojedina uporišta na Jadranskome moru (Vis, Hvar). Nakon njegove smrti moć Sirakuze postupno je oslabila; tiranin Agatoklo (IV/III. st. pr. Kr.) još se uspio održati, a zatim je utjecaj Kartage na otoku bio sve jači. U Prvom punskom ratu Kartažani su 241. pr. Kr. morali napustiti Siciliju pa je otok postao rimskom provincijom. U idućim je stoljećima postao žitnicom Rimskoga Carstva te jednom od najrazvijenijih i najmirnijih njegovih provincija. Slabljenjem snage Zapadnorimskoga Carstva, Sicilija je u V. st. bila pod vlašću Vandala i Gota, a od 535. pod Bizantom. Arapskim osvajanjima u IX. st. bila je potisnuta vlast Bizanta, a umjesto dotadašnjega glavnog središta Sirakuze, prvenstvo je preuzeo Palermo kao glavni grad islamske Sicilije. God. 1061–91. otok su opsjeli Normani, a predvodio ih je brat Roberta Guiscarda, Roger, koji je postao prvim grofom Sicilije (1072). Njegov sin Roger II. (1097–1154) bio je prvi kralj Sicilije (od 1130), a u prvoj polovici XII. st. sjedinio je otok s Napuljem u Kraljevstvo Obiju Sicilija. God. 1194. to su kraljevstvo ženidbenim vezama s normanskom dinastijom stekli Hohenstaufovci. Za Fridrika II. (1212–50) Sicilija je doživjela razdoblje napretka (stvaranje činovničke uprave, konstitucije, organiziranje stajaće vojske i flote, kulturni razvoj), a kada je u borbi protiv Karla I. Anžuvinca, kojega je papa pozvao u Italiju (smatrajući da je Sicilija patrimonij Crkve), pao Hohenstaufovac Konradin (1268), otok je došao pod vlast Anžuvinaca. Nakon Sicilijanske večernje (1282), u kojoj su sicilijanski pobunjenici pobili anžuvinsku vojsku, Sicilijom je zavladao aragonski kralj Petar (Pedro) III. Pod aragonskom dinastijom Sicilija je bila sjedinjena s Aragonom, a pod vlašću Ferdinanda II. Katoličkog (1468–1516) zajedno s Aragonom i Kastiljom činila je jedinstveno kraljevstvo. Nakon dugotrajnoga razdoblja ratova u Europi, mirom u Utrechtu (1713), Španjolska se morala odreći Kraljevstva Sicilije u korist savojskih grofova, koji su ju 1720. ustupili Habsburgovcima u zamjenu za Sardiniju. Mirom u Beču 1735. Austrija je prepustila Siciliju i Napulj španjolskim Burboncima, čiju je vlast na otoku dokinuo Garibaldijev ustanak (1860). Od 1861. Sicilija je bila u sastavu Kraljevstva Italije. Ta politička promjena, međutim, nije znatnije utjecala na gospodarski razvoj otoka pa je u razdoblju 1871–1921. sa Sicilije emigrirao velik broj stanovnika u Sjevernu i Južnu Ameriku, ponajviše u SAD. U istom je razdoblju svoju djelatnost razvila kriminalna organizacija Cosa Nostra (tal.: naša stvar; → mafija), koja je sve do suvremenoga doba ostala važnim političkim i gospodarskim čimbenikom na otoku. Tijekom II. svjetskog rata, nakon savezničkoga desanta u srpnju 1943., otok je bio poprište teških borba. Zbog specifičnih gospodarskih i kulturnih prilika u kojima se razvijala tijekom povijesti, Sicilija je talijanskim ustavom iz 1947. dobila proširenu autonomiju.

Citiranje:
Sicilija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 25. 5. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=55789>.