Sefardi (hebr. mn. sefardim, prema Sefārad: Španjolska, zapad), jedna od dviju glavnih skupina Židova, prema geografskom podrijetlu i kulturnoj tradiciji (druga su → Aškenazi). Sefardi su potomci Židova koji su potkraj XV. st. bili protjerani iz Španjolske i Portugala. Nakon izgona s Pirenejskoga poluotoka (prema procjenama, bilo je prognano između 300 i 400 tisuća Sefarda) emigrirali su u sjevernu Afriku, na područje Osmanskoga Carstva (tako i u Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju i Srbiju), u europske sredozemne zemlje Francusku, južnu Italiju, Hrvatsku, te dalje u Nizozemsku, Englesku, Skandinaviju te Sjevernu i Južnu Ameriku. Njihova su najznačajnija središta bili Solun, Carigrad, Jeruzalem, Safed u Galileji, Kairo, Kastoria, Bitola, Sarajevo, Ancona, Venecija, Amsterdam, London, Bordeaux. U hrvatske su krajeve stizali uglavnom preko Italije u primorske gradove Dubrovnik, Split, Šibenik, Trogir, Zadar, Rijeku. Od Aškenaza se razlikuju po izgovoru hebrejskoga jezika, po razgovornom jeziku (židovskošpanjolski), obrednim propisima, običajima, bogoslužju i dr. (→ židovi)
