prozodija (lat. prosodia < grč. προσῳδία). 1. U antičkoj metrici, proučavanje različitoga rasporeda dugih i kratkih slogova u stopi i stihu, različitih duljina stiha i njihova slaganja u veće cjeline. U novije doba prozodija je sinonimna pojmu versifikacije. (→ metar; stih; stopa; versifikacija)
2. Obilježja u jeziku koja se vezuju uz jezične jedinice veće od segmenta te se katkad nazivaju i ponešto kontroverznim nazivom suprasegmentna obilježja ili prozodemi. U prozodijska obilježja ubrajaju se naglasak ili/i akcent, ritam, intonacija te varijacije u brzini i glasnoći govora, kadšto i trajanje emisije fonema (kvantiteta). Iako ima univerzalnih zakonitosti u vezi s prozodijom, uporaba prozodijskih značajki uvelike je svojstvena pojedinim jezicima. S tim u skladu govori se o prozodijskoj tipologiji, koja obuhvaća tonsku i ritmičku tipologiju.
Jezici se međusobno razlikuju u načinu korištenja varijacija tona. U tom smislu razlikuju se tri osnovne kategorije jezika: tzv. intonacijski jezici, jezici akcenatske prozodije i tonski jezici. Intonacijski jezici, kakav je primjerice engleski, koriste tonske varijacije isključivo u intonacijske svrhe, tj. za izražavanje značenja cijelih intonacijskih fraza, jezičnih jedinica u pravilu većih od pojedinih riječi, koje se najčešće, ali ne i nužno, podudaraju sa sintaktičkom domenom rečenice. Iako i preostale dvije kategorije jezika koriste varijacije tona u intonacijske svrhe, one se razlikuju od intonacijskih jezika po tome što ton koriste i za izražavanje leksičkih kontrasta. Dok jezici akcenatske prozodije, poput hrvatskoga, japanskoga ili švedskoga, jednu tonsku konfiguraciju, tzv. akcent, pridružuju domeni prozodijske riječi i tako stvaraju potencijalne leksičke kontraste (npr. pȁs ~ pâs, pȁra ~ pàra itd. u hrvatskome), tonski jezici razlikovne tonove ili tonske konfiguracije pridružuju svakomu nositelju tona (što je najčešće slog). Unutar kategorije tonskih jezika razlikuju se jezici kontura od jezika registra. U jezicima kontura koriste se tzv. klizajući tonovi te tonska visina mijenja smjer unutar jednoga sloga, kao npr. u mandarinskome kineskom. U jezicima registra, poput zuluškoga, tonska visina unutar jednoga nositelja tona ostaje konstantna.
U ritmičkoj tipologiji razlikuju se dvije osnovne kategorije ritmičkih sustava: naglasni ritam i slogovni ritam. Naglasni i slogovni ritam dva su ekstremna tipa na zamišljenoj skali ritmičke tipologije. Kao primjer naglasnoga ritma najčešće se navodi ritmički sustav engleskog jezika, a kao primjeri drugoga ekstrema obično se uzimaju francuski i španjolski. Naglasni ritam najčešće se povezuje s obilježjem izokronije, s perceptivnim dojmom vremenskog izjednačivanja međunaglasnih odsječaka u govoru, koji se postiže u prvom redu redukcijom nenaglašenih slogova. Nasuprot tomu, u slogovnom ritmu pojedini slogovi međunaglasnih odsječaka razmjerno ujednačeno pridonose percepciji cjelokupnoga trajanja odsječka. Budući da je riječ o dvama ekstremnim tipovima ritma, većina jezika može se po svojim ritmičkim obilježjima svrstati na neko mjesto na zamišljenoj skali između ta dva ekstrema. Tako je, primjerice, hrvatski na toj skali bliži slogovnomu ritmu, ali nema toliko obilježja slogovnoga ritma kao francuski ili španjolski.
