praživotinje (Protozoa), koljeno životinja tijelo kojih čini samo jedna stanica, koja funkcionalno predstavlja minijaturni, samostalni organizam. U toj se stanici preko diferenciranih protoplazmatskih struktura, tzv. organela, odvijaju sve gl. životne radnje: prehrana u hranidbenim vakuolama, regulacija osmotskoga tlaka i izlučivanje s pomoću kontraktilnih vakuola, kretanje s pomoću lažnih nožica, bičeva ili treplji. U staničnoj se protoplazmi uvijek nalazi jedna ili više jezgara koje imaju posebnu zadaću prilikom razmnožavanja. Površina tijela mnogih praživotinja zaštićena je tankom opnom ili membranom (pelikula, kutikula), koja je proizvod izlučivanja njihove protoplazme, a daje tijelu određen oblik; neke od njih imaju čak skeletne ljušturice od silicijeva dioksida (zrakaši, Radiolaria), no ima ih s tako tankom membranom (amebe, Amoeba) da im je samo ime postalo pojam nestalna oblika. Praživotinje se razmnožavaju prvenstveno diobom jednostaničnoga tijela na dva dijela; u nametničkih vrsta stanica »majka« raspada se na mnogobrojne stanice »kćeri«, a neki se razmnožavaju stvaranjem spora. U mnogih korjenonožaca, bičaša i trepetljikaša javlja se i spolno razmnožavanje kopulacijom ili konjugacijom. Praživotinje se hrane: holozoički, tj. gutaju cijele bakterije, alge, druge praživotinje; saprotrofno, kada površinom tijela apsorbiraju razgrađene biljne ili životinjske sastojke iz okoliša u kojem parazitiraju; autotrofno, kada njihove stanice sadrže plastide s klorofilom, te su poput biljaka sposobne sintetizirati ugljikohidrate. Neki bičaši mogu, prema prilikama, prijeći na bilo koji od tih oblika hranjenja. Poznato je oko 25 000 vrsta praživotinja. To su ugl. mikroskopski sitne životinje koje pretežno žive u vodenom ili vlažnom okolišu. Tako mnoge vrste korjenonožaca (Rhizopoda), os. iz reda zrakaša (Radiolaria), žive u velikim oceanima, a dijelovi njihovih kućica talože se na morskome dnu. Za slatke vode karakteristična su sunašca (Heliozoa). Neke praživotinje žive saprotrofno, a neke komenzalistički (→ komenzalizam), te kao simbionti (neki bičaši u probavilu termita, neki trepetljikaši u buragu preživača) omogućuju svojim domaćinima da probave npr. drvo i celulozu.
Mnoge su praživotinje nametnici u krvi, tkivnim međuprostorima i tjelesnim šupljinama životinja i čovjeka. Prema domaćinu se odnose specifično: neke su npr. vezane isključivo uz jednu određenu vrstu, kao npr. plazmodij, uzročnik malarije, uz čovjeka. Tripanosomi se pak mogu razvijati u različitim, pa čak i sistematski vrlo udaljenim vrstama. Njihova patogena moć jako varira. Neke praživotinje, koje su stalni nametnici određene vrste, mogu toj vrsti biti minimalno patogene, ali za vrstu koju slučajno napadnu mogu biti smrtonosne. Nametničke praživotinje prenose se s jedinke na jedinku na različite načine: dodirom (Entamoeba gingivalis, Trichomonas vaginalis, Trypanosoma equiperdum), zagađenom vodom i hranom (Entamoeba coli, Entamoeba histolytica, Balanditium coli) te kukcima prijenosnicima koji, već zaraženi, ubodom uštrcaju nametnika (npr. Trypanosoma gambiense, plazmodij) u krv glavnoga domaćina, pošto je nametnik dio svojega razvojnoga ciklusa prošao već u kukcu.
Suvremena sistematika dijeli praživotnje u 5 potkoljena, prvenstveno prema građi i obliku njihovih organela za kretanje i prehranu. Sluzavci (Sarcodina) kreću se lažnim nožicama ili pseudopodijima, trepetljikaši (Ciliophora) mnogobrojnim sitnim citoplazmatskim izdancima – cilijama ili trepetljikama. Oni su ujedno najsloženije građene praživotinje. Koljeno Cnidospora obuhvaća sluzotruskovce, koji kao nametnici žive u morskim i slatkovodnim ribama, i sitnotruskovce, nametnike ugl. u beskralježnjacima. Truskovci (Sporozoa) nemaju organela za kretanje, a žive kao nametnici u krvi i tjelesnim tekućinama. Bičaši (Mastigophorea) kreću se s pomoću jednog ili više bičeva, a mnoge vrste imaju i kromatofore te poput biljaka sintetiziraju hranu; oni su s filogenetskoga gledišta najznačajnija skupina praživotinja jer tvore most između biljaka i životinja.
