pontifeks (lat. pontifex, možda od pons, genitiv pontis: most + facere: činiti).
1. U antičkome Rimu, član svećeničkoga kolegija (collegium pontificum) koji je kao čuvar i tumač »božanskoga prava« imao najvišu vlast u vjerskim pitanjima. Kolegij je bio sastavljen najprije od 3, a poslije od 16 članova; na čelu im je bio pontifex maximus. Pontifices su uređivali kalendar, vodili državne anale, pred njima su se potpisivale oporuke; u doba kraljeva bili su savjetodavno tijelo vladara, a u starije doba obavljali su i nadzor nad tehničkim radovima (odatle im, vjerojatno, i naziv). Car August spojio je u svojoj osobi vlast princepsa i pontifexa maximusa.
2. U zapadnom kršćanstvu, od Tertulijana (III. st.), naziv za papu, često u podrugljivu smislu; od V. st. počasni papin naziv (rjeđe biskupski), od Tridentskoga koncila (1545–63) zadržan samo za papu kao Pontifex apostolicus (apostolski prvosvećenik), Pontifex Romanus (rimski prvosvećenik).
