Pelješac, poluotok u južnoj Dalmaciji, između Neretvanskog i Malostonskoga kanala na sjeveru te Pelješkog i Mljetskoga kanala na jugu; obuhvaća 348 km²; dug je 62 km. Sa susjednim kopnom povezan je 1,5 km širokom Stonskom prevlakom. Građen je od vapnenca (uzvisine) i dolomita (udoline) te mjestimično od eocenskoga fliša. Najviši je u zapadnome dijelu (Sveti Ilija, 961 m). Oskudan biljni pokrov (šumarci bora i crnike). Poljoprivredno je najvrjednije područje središnja Župska zavala, pretežno vinogradarsko područje (dingač i dr.); uzgoj masline i naranče. Marikultura (kamenica, dagnja). Turizam. Poluotokom vodi uzdužna cesta. Glavna naselja: Orebić (1968 st.), Trpanj (602 st.), Ston (550 st.), Kuna Pelješka (218 st.), Janjina (201 st.). Trajektne veze Orebić–Korčula i Trpanj–Ploče. Pelješki most preko Malostonskoga kanala cestovno povezuje poluotok s hrvatskim kopnom na sjeveru. – Iz prapovijesti potječu ostatci gradina. U I. tisućljeću pr. Kr. ondje su živjeli Iliri, najvjerojatnije pleme Plerejaca, koji su nastavali područje od Boke kotorske do Neretve. Sredinom I. tisućljeća pr. Kr. stanovništvo Pelješca došlo je u dodir s grčkim kolonijama na susjednim otocima, a u III. st. pr. Kr. Pelješac je bio uključen u ilirsku državu pod vodstvom Ardijejaca. Kao i drugi priobalni Iliri, i pelješki su se bavili gusarenjem, što je ugrožavalo grčku i italsku trgovinu te izazvalo sukob s Rimljanima, koji su nakon dugotrajnih borbi na moru i kopnu srušili državu Ardijejaca i stavili šire priobalno područje pod nadzor. Smirivanjem prilika i učvršćenjem rimske vlasti, Pelješac je bio podvrgnut rimskoj koloniji Naroni. Nakon doseljenja Slavena (VII. st.) i osnivanja njihovih kneževina u idućim stoljećima, prostor od Neretve do Dubrovnika bio je uključen u Zahumlje, koje je obuhvaćalo i Pelješac, koji je bio župa sa središtem u Stonu. Pelješac se u srednjem vijeku zvao Pelisac (po najvišem vrhu na poluotoku, danas Sv. Ilija) ili Stonski rat (Puncta Stagni). Već potkraj XII. st. humski vladar Miroslav, brat raškoga velikog župana Stefana Nemanje, potaknuo je dolazak pravoslavnoga svećenstva na Pelješac protjeravši stonskoga biskupa, a Nemanjin je sin, srpski arhiepiskop Sava, osnovao 1219. episkopiju u Stonu. Stanovništvo je zasigurno bilo i pod snažnim utjecajem Crkve bosanske. U XIII. st. Dubrovnik je počeo iskazivati nastojanje za stjecanjem Pelješca, jer mu je bio iznimno važan zbog sigurne plovidbe do luke Drijeva na ušću Neretve te zbog stonskih solana. U savezništvu s bosanskim banom Stjepanom II. Kotromanićem srušio je rod Branivojevića, koji je vladao Humskom zemljom, te je ona 1326. bila podijeljena tako da je Pelješac sa Stonom pripao Dubrovniku, a ostatak Bosni. Priznanje nove stečevine osigurano je 1333. dubrovačkom kupovinom Pelješca sa Stonom od srpskoga kralja Dušana i ugovaranjem plaćanja godišnjega danka bosanskom banu Stjepanu II. Kotromaniću. Dubrovačke su vlasti odmah započele s utvrđivanjem, izgradivši zid preko prevlake te postavivši kneza u Stonu i kapetana u Trstenici, a sva je obradiva zemlja na poluotoku bila razdijeljena među dubrovačkim patricijatom i pučanima. Pravoslavni su svećenici bili protjerani i u Ston pozvani bosanski franjevci. U XV. st. počelo je znatno naseljavanje izbjeglica iz Bosne i Huma u unutrašnjost poluotoka, a u obalnim se mjestima u većoj mjeri razvijalo brodarstvo. U XVII. st. pelješki su brodari uspostavili trgovačke veze s europskim, afričkim i maloazijskim lukama, a u XVIII. st. doprli su do Indije. Vrhunac je razvoja pelješkoga brodarstva bio dostignut 1780–1800. Nakon pada Dubrovačke Republike (1808) i razdoblja francuske uprave, Pelješac je ušao u sastav Habsburške Monarhije (1815) kao dio Dubrovačkog okružja Kraljevine Dalmacije. Osnivanjem Pelješkoga brodarskoga dioničkog društva (1865) Pelješac je učetverostručio trgovačku flotu i postao jedno od vodećih istočnojadranskih pomorskih središta. Pojava parobroda prekinula je taj rast, a do kraja XIX. st. Pelješac je izgubio zapaženu ulogu u brodarstvu. Za II. svjetskoga rata partizanski su se odredi na Pelješcu već od kraja 1941. sukobljavali s talijanskom vojskom. Nakon pada Italije (1943) Pelješac su zauzeli Nijemci, a cijeli je poluotok bio oslobođen u listopadu 1944.
