TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Pañcatantra

Pañcatantra [pańčata'ntra] (sanskrt: Petoknjižje), djelo staroindijske pripovjedačke književnosti nepoznata autora nastalo oko III. st. U pet knjiga kroz pet okvirnih priča, u koje su uklopljene mnoge druge, u obliku gnomskih strofa, pripovijedaka i basni, izlaže se umijeće upravljanja državom i opća životna mudrost. Pouka se, kroz životinjske i ljudske likove te mudre izreke, tematski oblikuje oko prepoznavanja, odnosno neprepoznavanja stvarnoga prijatelja, odnosno neprijatelja, što uzrokuje uspjeh, tj. neuspjeh, a s obzirom na indijski nauk o umijeću vladanja (nītiśāstra), odnosno o životnoj mudrosti (arthaśāstra). Ustroj teksta omogućivao je umetanje novih priča i stihova i s vremenom je od čvrsto strukturirana djela, kakvo sadrži najstarija sačuvana recenzija, Tantrākhyāyika (sanskrt: pripovjedno djelo o suštini [upravljanja državom]), Pañcatantra postala pravi zbornik priča i stihova. Od mnogobrojnih indijskih preradbi, najuspjelijom se smatra Hitopadeśa (sanskrt: dobrohotna pouka), nastala oko X. st. u Bengalu, koja se pripisuje autoru Nārāyani. No zarana su se javili i prijevodi na neindijske jezike, od kojih je vjerojatno najstariji prijevod na srednjoperzijski jezik pehlevi iz VI. st. Arapski prijevod toga izgubljenoga prijevoda iz VIII. st. pod imenom Kalila i Dimna (Kalīla wa Dimna; prema imenima dvaju šakala iz prve knjige, izvorno Karaṭaka i Damanaka), vrelo je iz kojega su prijevodima prijevoda potekli prijevodi i obradbe Pañcatantre na gotovo sve europske jezike. Posredstvom grčkog prijevoda Pañcatantra je u XIII. st. ušla u staroslavensku književnost pod naslovom Stefanit i Ihnilat. Perzijska obradba iz XVI. st. (Anvāri Suhayli) i njezin turski prijevod (Carska knjiga – Humāyūn Nāma) bili su osnova za niz novih prijevoda na europske jezike pa tako i za prijevod s turskoga na španjolski Dubrovčanina Vinčentija Bratutija u Madridu 1654. i 1658. te prijevod M. A. Relkovića s francuskoga (Ćudoredne pripovidke Pilpaj-Bramine indianskog mudroznanca iliti vladanje velikih i malih, 1767). S kraja XVIII. i početka XIX. st. potječu i prvi europski prijevodi mlađih obradba sa sanskrta. Prvi hrvatski prijevod Tantrākhyāyike sa sanskrta ostvarila je Zdravka Matišić 1979. Mnogobrojni prijevodi i obradbe utjecali su na tragove indijskih priča u europskih pisaca (npr. G. Boccaccio, G. Chaucer i druigi) te na književna istraživanja o pripovjednim oblicima i njihovu podrijetlu (V. Jagić i drugi).

Citiranje:
Pañcatantra. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 18. 1. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=46385>.