TRAŽI DALJE:
STRUKE:

oporba

oporba, u politici, zastupanje stavova u oprjeci s vladajućima. Oporba može biti politička stranka, skupina ili pokret što se suprotstavlja vladajućoj politici i bori se za njezinu promjenu i osvajanje pozicije na vlasti. Parlamentarna oporba prvi se put javlja u XVII. st. u Engleskoj, gdje je bila ozakonjena kao oporba Njegova veličanstva (engl. His Majesty’s Opposition). Teorijsko utemeljenje legitimnosti parlamentarne oporbe dao je lord H. St.-J. Bolingbroke u spisu Duh domoljublja (Spirit of Patriotism, 1749). Za njega je oporba protuteža zlouporabi moći kojoj naginje svaka vlast. Parlamentarna manjina uspostavlja se kao konstitucionalna politička oporba, nuždan čimbenik liberalne politike koji osigurava pravilno funkcioniranje političke vlasti. Uspostava i legitimiranje političke oporbe posljedica je jačanja pluralističkoga vrijednosnog uvjerenja. Iskustvo vjerskih ratova u Europi je dovelo do povećane snošljivosti prema različitim gledištima i interesima. Politiku se počinje shvaćati kao »igru« usklađivanja interesa u društvu, zbog čega ključnu ulogu dobiva politička oporba. Demokratizacijom političkog života u XIX. i XX. st. polititički pluralizam institucionalizira se u višestranačkom sustavu. Širenjem biračkoga prava, održanje kao i zadobivanje političke vlasti oporbe ovisi o širokoj izbornoj bazi i političkoj mobilizaciji putem rada stranačke mašinerije, pa je suvremena oporba nužno stranačka oporba. Funkcije su suvremene demokratske političke oporbe: kontrolna (nadzire rad vlade i upozorava na zlouporabu moći), kritička (osigurava responzivnost vlade željama biračkoga tijela) i artikulacijska (oblikuje interese koje vlast ne zastupa adekvatno i tako integrira manjine u politički život). Političku oporbu moguće je klasificirati prema više kriterija. Prema zastupljenosti u zakonodavnom tijelu razlikuju se parlamentarna i izvanparlamentarna oporba, po odnosu prema ustavnomu poretku prosistemska oporba, koja prihvaća temeljna načela ustavnoga poretka, i protusistemska oporba, koja potkopava legitimitet režima, a prema načinu oponiranja sustavna oporba, koja se beziznimno suprotstavlja vlasti, i situacijska oporba, koja se svrstava ovisno o problemu. Ovisno o stranačkom sustavu, oporba može biti jednostranačka, koja očekuje smjenu vlasti i dolazak na poziciju pa ima pripravnu »vladu u sjeni«, i višestranačka, sastavljena od koalicija oporbenih stranaka radi »rušenja« stranke ili koalicije stranaka na vlasti. Oporba se razlikuje i s obzirom na tip političkog sustava. U demokratskim sustavima oporba ima realnu priliku osvajanja vlasti nadmetanjem na slobodnim izborima. U autoritarnim režimima postojanje službene oporbe tolerira se samo formalno, radi legitimacije režima u inozemstvu i političkog smirivanja prema unutra, ali ona nema stvarnu priliku doći na vlast. Vlast se u autoritarnim režimima najčešće mijenja dvorskom pobunom, obračunom voj. hunti i sl., što ne mijenja sam poredak. U totalitarnim režimima demokratsko shvaćanje o političkim takmacima zamijenjeno je logikom prijatelj – neprijatelj, pa službena oporba ne može postojati. Oporba u najboljem slučaju poprima formu unutarstranačkih sukoba. Otpor režimu ilegalan je.

Citiranje:
oporba. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 8. 8. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=45285>.