obredno umivanje, tradicijski običaj koji se izvodio u određene dane u godini, a bio je vezan uz vjerovanje u zaštitnu (apotropejsku), očisnu (lustrativnu) i ljekovitu (kurativnu) moć vode. Dio je pretkršćanskih vjerovanjâ i predodžbi o svijetu i životu, a s pojavom kršćanstva isprepleo se dijelom s crkvenim naukom. Tako je npr. na Cvjetnu nedjelju (nedjelju prije Uskrsa), a katkad i na Veliku subotu (tj. dan prije Uskrsa) bilo obvezno umivanje u vodi u kojoj su bile natopljene latice cvijeća ili listići mladoga zelenila (drijenak, ružmarin, lovor, tisa, vrba, lijeska i dr.). Etnolozi smatraju da je to bio simboličko-poetski i magijski čin prenošenja vitalne snage mladoga zelenila i cvijeća na ljude i domaće životinje kojim se željela postići zaštita od zla te čistoća i zdravlje lica; bilje se toga dana nosilo u crkvu na blagoslov jer se vjerovalo da se time pojačava njegova apotropejska i lustrativna snaga. Kod nekih europskih narodâ bilo je uobičajeno polijevanje vodom na Uskrsni ponedjeljak; ono je bilo poznato i kod nekih podunavskih Hrvata, gdje su djevojke polijevale momke (→ uskrs). Do novijega je doba na Jurjevo (23. IV) bilo uobičajeno obredno kupanje i umivanje vodom u koju bi se stavilo bilja ili omajom (pjenušavom vodom s mlinskoga kola); mistično-magijsku podlogu pojačavala je obveza da se kupanje izvede u svitanje, tj. na prijelazu iz noći u dan, a smatralo se da to ima dodatnu snagu. Obredno kupanje na Ivanje (24. VI) bilo je obvezno za ljude i stoku, jer se vjerovalo da voda upravo toga dana ima zdravonosnu snagu; to je prastara indoeuropska tradicija, pojačana vjerovanjem u blagoslov kršćanskog sveca, sv. Ivana.
