obredno pecivo, pogače, kruhovi (hljebovi) i kolači koji se do današnjih dana peku uz određene blagdane, osobito uskrsne i božićne. Izrađuju se u posebnim oblicima, a katkad i posvećuju. Dio su tradicijskoga naslijeđa u kojem se ostatci pretkršćanskih narodnih vjerovanja i predodžbi o svijetu i životu isprepleću s kršćanskom tradicijom. Uskrsna se peciva u Hrvatskoj regionalno razlikuju, a značajnija su ona pletena s umetnutim jajetom (→ uskrs). Uz Sv. Luciju (13. XII) u sjeverozapadnim su se hrvatskim krajevima pekla posebna kukuruzna peciva bez masti i soli, od kojih je svatko morao jesti, jer se vjerovalo da to preventivno zaštićuje ukućane i stoku od bjesnoće. Na Sv. Tomu (21. XII) odvijao se niz izravnih priprema za božićne blagdane, pa tako i pečenje posebnih peciva, hljebova, osobito kod Hrvata u Bosni, gdje se taj dan nazivao mlivosija, kruvar, kruvokriž. Božićna su se peciva razlikovala po obliku, funkcijama i nazivima. Bila su najčešće kružna oblika, a na površini su imala od tijesta oblikovane ili utisnute različite likove. Posebno ukrašeno glavno božićno pecivo (jedno ili više njih), najveće i najkićenije, imalo je istaknuto mjesto na stolu, a na njem je često bila i božićna svijeća. Neki su od tradicionalnih naziva toga peciva: božićnjak, badnjak, badnjača, koladek, križnica, krsnica, ljetnica, litnjak, kićenjak, šareni kolač, bogatica, žitnica, itd. S glavnim su se božićnim pecivom na Badnjak ili na Božić izvodili određeni običaji, npr. po odlomljenim komadima gatalo se o napretku obitelji, vremenskim prilikama i sličnom u idućoj godini. Postojali su propisi o tome kako se pecivo moralo lomiti (ili rezati), dijeliti i sl. Mrvice obrednoga peciva nisu se bacale, davale su se stoci, prosipale po njivama, služile u ljekovite svrhe.
