oboravanje, hrvatski pokladni običaj s magijskom podlogom što ga je do novijega doba po selima izvodila skupina maskiranih osoba. Skupinu su činili orač s ratilom (kakvo je u pojedinome kraju bilo u uporabi, npr. plug, ralo, vrganj i sl.), dvije osobe upregnute u jaram, uz njih gonič, a iza svih sijač, koji je rasipao kukuruz, proso ili pepeo iz vreće; katkad su sa sobom vukli i branu. Te su osobe bile ili sasvim ili dijelom maskirane, a kadšto samo nagaravljene. Značajno je da su neke od njih, pa čak i sve (npr. u Slavoniji), mogle biti žene ili muškarci preodjeveni u žene (što je slično pokladnom oboravanju u nekih drugih naroda). Ta je skupina na Pepelnicu (Čistu srijedu) redovito dolazila na glavni seoski trg, pa je na očigled seljana, uz šalu, neko vrijeme orala, sijala itd. Katkad bi išli seoskim ulicama, zalijetali se u dvorišta i ondje zaorali te zauzvrat dobili neki dar (jaja, slaninu, vino i sl.). Za tumačenje tog običaja ključna je, po mišljenju etnologa, inačica u kojoj je skupina ratilom orala brazdu oko sela, što se u narodu tumačilo željom da se selo, a u prvom redu stoka, očuva od bolesti i zaraza. To objašnjenje potvrđuju i drugi slični običaji: u Hrvata u dinarskim krajevima te u nekih drugih europskih narodâ koji se bave stočarstvom (Engleska, Njemačka, Rusija, područje Balkana) zabilježen je osobit način magijske obrane od zaraze pri kojem su se torovi sa stokom pa i cijela naselja oboravali uz različite, tradicijom utvrđene propise. Vjerovalo se da će ta brazda (krug), a još više željezo, koje je po narodnom vjerovanju jedno od najjačih i najčešćih apotropejskih (zaštitnih) sredstava, djelovati kao sigurna obrana stoke (i ljudi) od zaraze. U tim se slučajevima taj magijski čin nije obavljao na neki određeni dan, kao ročni (godišnji) običaj, već ad hoc, bilo da je zaraza već ušla u selo, bilo da mu je tek prijetila opasnost od nje. Običaj je, dakle, imao preventivno, a prigodno značenje. Iako etnografska građa iz XX. st. bilježi tek njegovu zabavnu funkciju, kao i naglašeno ratarsko značenje, etnolozi smatraju da je njegovo prvotno značenje bliže spomenutomu magijskomu preventivnom oranju protiv zaraza. Pretpostavlja se da izrazitija ratarska obilježja te promjenu značenja duguje našoj agrarnoj sredini. Običaj je potvrđen u Slavoniji i Međimurju, dok mu se dalje gubi trag sve do Hrvatskoga primorja, gdje je npr. na otoku Krku tradicija bila živo održavana tijekom XX. stoljeća.
