oblaci, vidljive nakupine vodenih kapljica, ledenih kristala ili smjese kapljica i kristala, koje lebde u atmosferi. Nastaju kad se zrak zasiti vodenom parom, što se može dogoditi zbog povećanja količine vodene pare u zraku ili zbog smanjenja temperature zraka ispod temperature rosišta (→ para, para u atmosferi). U oblacima se mogu nalaziti i veće čestice leda, pa i čestice koje potječu od onečišćenja što ga stvaraju industrija i promet (→ aerosoli). Promjer je vodenih kapljica nekoliko mikrometara, a ledenih kristala od nekoliko desetaka mikrometara do nekoliko milimetara. Oblaci se razlikuju od magle po tome što se nalaze visoko iznad tla. Važna je njihova uloga u energetskom stanju atmosfere: raspršuju, apsorbiraju i reemitiraju zračenje sa Zemlje i Sunca i tako onemogućavaju naglo zagrijavanje ili hlađenje tla i zraka, kondenzacijom vodene pare oslobađaju latentnu toplinu, a oborinskim procesima vraćaju vodu na tlo.
Vrste oblaka prema visini i obliku. S obzirom na visinu nad tlom na kojoj se pojavljuju, razlikuju se niski, srednji i visoki oblaci te oblaci vertikalnoga razvoja. U umjerenim zemljopisnim širinama niski oblaci nalaze se na visinama između tla i 2 km, srednji na visinama između 2 i 7 km, a visoki između 7 i 13 km. Oblaci vertikalnoga razvoja pojavljaju se u pravilu na visinama između 800 m i 13 km (iznimno i do 16 km). Gornje su granice slojeva oblaka u tropima podignute za koji kilometar, a u polarnim su predjelima za nekoliko kilometara spuštene.
Prvu morfološku razredbu oblaka izradio je 1803. engleski amaterski meteorolog Luke Howard (1772–1864) i ona se u proširenom obliku zadržala do danas. Osnovna je pretpostavka te podjele da je unatoč velikoj raznovrsnosti oblika oblaka moguće izdvojiti deset vrsta karakterističnih oblika koji se nalaze u svim krajevima svijeta:
1) visoki oblaci: cirus (Ci), cirostratus (Cs) i cirokumulus (Cc),
2) srednje visoki oblaci: altostratus (As) i altokumulus (Ac),
3) niski oblaci: stratokumulus (Sc), stratus (St) i nimbostratus (Ns),
4) oblaci vertikalnoga razvoja: kumulus (Cu) i kumulonimbus (Cb).
Vrste se dalje dijele na podvrste: castellanus, fibratus, floccus, fractus, lentikularis, nebulosus, stratiformis, uncinus itd. Neki oblici dodatno karakteriziraju pojedine oblake, npr. vrh u obliku nakovnja (inkus) ili vrećaste izbočine na podnici (mamatus).
Oblaci iznad troposfere. Sedefasti oblaci (polarni stratosferski oblaci, međunarodna kratica PSC) pojavljuju se vrlo rijetko tijekom zime u donjoj stratosferi na visini 15 do 25 km u višim zemljopisnim širinama. Nalik su cirusima ili cirokumulusima, a karakteristične su sedefaste boje (→ irizacija).
Svjetleći noćni oblaci (noktilucentni oblaci, međunarodna kratica NLC), najviši su oblaci na Zemlji, pojavljuju se u ljetnim mjesecima u visokim zemljopisnim širinama na visini 76 do 85 km, i to u dubokom sumraku kada se Sunce nalazi ispod horizonta, a oblaci su još obasjani Suncem. Zlatne su ili crvenosmeđe boje blizu horizonta, a više na nebu plavobijele, povremeno i grimizne boje. Pretpostavlja se da se sastoje od ledenih kristala, vulkanskoga pepela ili meteorske prašine.
Vrste oblaka prema načinu postanka. Prema načinu postanka (genetska razredba), razlikuju se tri osnovne vrste i više vrsta oblaka koje se ne pojavljuju tako često.
Konvektivni oblaci (kumulus, kumulonimbus i altokumulus castellanus) nastaju kada se vertikalnim strujanjem podiže topli vlažni zrak u više i hladnije dijelove atmosfere gdje se vodena para kondenzira. Pri slabijoj konvekciji mogu nastati kumulusi, pri jačoj kumulonimbusi, a pri konvekciji u višim slojevima atmosfere altokumulusi castellanusi.
Slojeviti oblaci nastaju zbog pravilna, postupna dizanja slojeva vlažnoga zraka na velikom području (altostratus, cirostratus, cirus, nimbostratus, stratus), turbulencijom zraka na planinskim preprekama ili kao posljedica dinamičke turbulencije zraka u razmjerno tankom sloju (cirokumulus, stratokumulus).
Valoviti oblaci (cirokumulus i altostratus) pojavljuju se kao posljedica valovitih gibanja u atmosferi u obliku usporednih, jednako širokih pojasova, koji pokrivaju veći ili manji dio neba. Ti oblaci mogu biti dugački desetke i stotine kilometara, a debljina im je nekoliko desetaka do stotinjak metara.
Orogenetski oblaci nastaju na mjestu gdje zračna struja prelazi planinu, oblaci pepela nastaju nakon vulkanske erupcije ili šumskoga požara, radioaktivni oblaci nastaju nakon nuklearne eksplozije i dr.
