STRUKE:

Atika

Atika (Atiki, novogrčki Aττıϰή, Attikḗ [atiki']), poluotok (oko 2200 km²) i regija (3808 km²) u Grčkoj; 3 828 434 st. (2011). Obuhvaća metropolitansko područje Atene (95% ukupnog stanovništva regije), manji dio Peloponeza, otoke Salaminu, Eginu, Poros, Hidru i udaljene otoke Kitiru i Andikitiru. Uzgoj mediteranskih kultura (maslina, smokva, agrumi), duhana; vinogradarstvo, voćarstvo. – Atika je bila važna pokrajina u antičkoj Grčkoj; u naponu atenske moći imala oko 350 000 st. Na sjeveru dopirala do Beocije (granične gore Kiteron i Parnita), na istoku do Eubejskoga kanala, na jugoistoku do Egejskog mora i na zapadu do Megaride. Atiku presijecaju gore (mramorom bogat Pendeliko, Himet, poznat po izvrsnu medu, Laurion, koji je obilovao srebrom); od ravnica su znatnije eleuzinska na sjeverozapadu, maratonska na istoku i atenska (Pedion), kojom teku Kifiz i Kis. Naseljena je od neolitika; o predgrčkom stanovništvu kamenog i brončanoga doba svjedoče iskopine i imena mjesta (npr. Atena). U II. tisućljeću pr. Kr. naseljavaju je Jonjani. Početkom I. tisućljeća pr. Kr. Atika se dijeli na nekoliko područja (koja se poklapaju s geografskim regijama), a glavna su naselja osim Atene (i njezine luke Pireja): Eleuzina, Torik, Brauron, Afidna, Maraton. U VIII. st. pr. Kr. uzdiže se Atena, pod njezinim vodstvom ujedinjuju se naselja u Atici i ustrojava polis. Po legendi, to ujedinjenje (sinoikizam) proveo je kralj Tezej. Svi se stanovnici Atike otada nazivaju Atenjanima, a u čast božici Ateni, zaštitnici Atike, održavale su se svečanosti Panateneje.

Citiranje:
Atika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 29. 5. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=4430>.