Nigerija (Nigeria; Savezna Republika Nigerija/Federal Republic of Nigeria), država u zapadnoj Africi, na obali Gvinejskoga zaljeva (Atlantski ocean), između Nigera (duljina granice 1497 km) na sjeveru, Čada (87 km) na sjeveroistoku, Kameruna (1690 m) na istoku i Benina (773 km) na zapadu; obuhvaća 923 768 km².
Prirodna obilježja
Duž niske, naplavne i mangrovama obrasle obale (duga 853 km) pruža se do 250 km široka, močvarna priobalna nizina s prostranom deltom Nigera (36 300 km²) bogatom naftom i plinom. Prema unutrašnjosti nizina prelazi u široke doline rijeka Nigera i Benue rubom kojih se izdižu ravnjaci (prosječna visina 600 do 1300 m), koji obuhvaćaju najveći dio nigerijskoga teritorija; građeni su od kristaličnih stijena. Najviša su područja središnje položen prostrani ravnjak Jos (do 1800 m) i zapadni ogranci Kamerunskoga gorja (Chappal Waddi, 2419 m; najviši vrh Nigerije) duž granice s Kamerunom. Prema sjeveroistoku ravnjaci se postupno spuštaju u zavalu jezera Čad.
U obalnoj nizini prevladava ekvatorska klima sa srednjom godišnjom temperaturom od 26 °C i obiljem oborina (1500 do 4000 mm) tijekom cijele godine; u unutrašnjosti klima je savanska sa samo jednim kišnim razdobljem (travanj–rujan) kada padne 500 do 1500 mm. U suhome dijelu godine iz Sahare puše suh i vruć vjetar harmatan. Nigerijom protječe rijeka Niger (duga 4180 km) koja s glavnim pritokama Benue (1083 km), Kaduna i Sokoto odvodnjava glavninu teritorija; razgranatom deltom ulijeva se u Gvinejski zaljev (Atlantski ocean). Obalna nizina pokrivena je djelomično iskrčenom tropskom kišnom šumom, a unutrašnji ravnjaci savanom, koja na sjeveru (zavala jezera Čad) prelazi u stepu.
Stanovništvo
Nigerija ima vrlo brz porast stanovništva; prema popisu iz 2006. imala je 140 431 790 st., a prema službenoj procjeni stanovništva iz 2014. godine 181 403 147 st. Porast je to za čak 41 milijun stanovnika u samo osam godina. Po broju stanovnika među najmnogoljudnijim je državama svijeta, a na prvome je mjestu u Africi. Prosječna gustoća naseljenosti je velika, iznosi 196,4 st./km² ali je neravnomjerno raspoređena; najveća je u priobalnoj nizini i na ravnjaku Yorubi na jugozapadu zemlje (100 do 1000 st./km²) kao i u metropolitanskome području Lagosa (više od 3000 st./km²), u ostalim dijelovima mnogo je manja. Etnička je struktura heterogena; od mnogobrojnih jezično, vjerski i običajno različitih etničkih skupina (oko 374), najbrojniji su pripadnici naroda Joruba na jugozapadu (17,5%), Hausa (17,2%) i Fulani (Fulbe; 10,7%) na sjeveru, Ibo (Igbo; 13,3%) na istoku, Ibibo na jugu (4,1%) i Kanuri u zavali Čada (3,6%). Ostale manje zajednice su Egba, Tiv, Bura, Nupe, Edo (Bini) i dr. Po vjeri su muslimani (50,5%; uglavnom suniti), koji obitavaju na sjeveru, i kršćani (48,2%; protestanti 15,0%, rimokatolici 13,7% i ostali 19,5%, najviše tzv. neovisnih kršćana) te pripadnici autohtonih afričkih religija (1,3%) u središnjim dijelovima i na jugu Nigerije. Stabilnost zemlje narušavaju česti vjerski i etnički sukobi između siromašnoga muslimanskog sjevera i kršćanskog, razvijenoga (nafta) juga. Broj stanovnika Nigerije se od popisa 1991. (88,9 milijuna st.) ubrzano povećava; u razdoblju 2010–15. porast iznosi u prosjeku 2,7% na godinu, što odgovara visokomu prirodnomu priraštaju stanovništva (25,0‰ ili 2,50%, 2013). Natalitet je za svjetske prilike vrlo visok (38,4‰, 2013; svjetski prosjek 19,5‰), a mortalitet razmjerno visok (13,4‰, 2013; svjetski prosjek 8,1‰); smrtnost dojenčadi smanjila se sa 109,0‰ (2007) na 39,3‰ (2014). Stanovništvo je vrlo mlado, više od polovice ukupne populacije Nigerije ima manje od 30 godina: u dobi je do 14 godina 42,5% st., od 15 do 64 godine 54,4%, a od 65 i više godina samo 3,1% stanovnika (2015). Očekivano je trajanje života 52,4 godine za muškarce i 53,1 godinu za žene (2014). Ekonomski je aktivno samo 31,5% ukupne populacije Nigerije (57,4 milijuna st.); stopa nezaposlenosti iznosi 10,4% (2015). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 30,5% aktivnoga stanovništva, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 11,3%, a u uslužnim djelatnostima 58,2% stanovništva (2010). Najstarija su sveučilišta u gradovima Ibadanu (osnovano 1948), Nsukki (osnovano 1955), Lagosu (najveće; osnovano 1962), Ifi (osnovano 1962) te Zariji (osnovano 1962); službeni je jezik engleski, a razgovorni su hausa, jorupski, fulani i dr. Nepismeno je 40,4% stanovništva starijega od 15 godina (2015). Glavni je grad Abuja (2 940 000 st., 2016), a najveći Lagos (3 532 700 st.; metropolitansko područje 13 745 000 st., 2016). Ostali veći gradovi (metropolitanska područja, 2016): Kano (4 155 000 st.), Ibadan (3 160 000 st.), Port Harcourt (2 075 000 st.), Kaduna (1 685 000 st.), Benin City (1 495 000 st.), Onitsha (1 080 000 st.), Maiduguri (1 065 000 st.), Ogbomosho (1 032 000 st., 2010), Ilorin (960 000 st.), Jos (925 000 st.), Enugu (895 000 st.), Zaria (895 000 st.), Sokoto (815 000 st.), Abeokuta (595 000 st.), Ife (505 000 st.); u gradovima živi 46,9% st. (2014).
Gospodarstvo
Početkom 2000-ih Nigerija je ostala u skupini siromašnih i slabo razvijenih zemalja, opterećena nizom unutarnjih problema (korupcija, slabost tržišnih ustanova, društveni sukobi i dr.). Prema procjeni Svjetske banke 2010. bilo je siromašno 62,6% stanovništva. Posjeduje znatna prirodna bogatstva (nafta, plin, željezna ruda, cink, kositar, drvo i dr.). Godine 2017. proizvodnja nafte iznosila je u prosjeku 1,9 milijuna barela na dan, što je udjel od 2,1% u svjetskoj proizvodnji (istodobno u svjetskoj proizvodnji prirodnoga plina sudjeluje s 1,3%); nigerijske zalihe nafte procjenjuju se na 37,5 milijarda barela (2017). Gospodarstvo je ovisno o naftnoj proizvodnji i podložno kretanju cijena nafte na svjetskome tržištu, te su velike regionalne razlike između ruralnoga, siromašnog sjevera i naftom bogatoga juga zemlje. Vrijednost BDP-a ostvarenoga 2018. bila je 397,4 milijarde USD; BDP po stanovniku iznosio je oko 2050 USD. U sastavu BDP-a vodeći je uslužni sektor (oko 56%), a potom industrijski (23%) i poljoprivredni (21%). Stopa nezaposlenosti je 16,5% (2017). Glavninu poljoprivredne ponude čine kakao, kokosov orah, pamuk, žitarice, riža, palmino ulje, meso i riba, a glavninu industrijske ponude nafta i njeni derivati, plin, kemikalije, guma, drvo, cement, obuća, tekstil, odjeća i čelik. Vrijednost izvoza 2017. bila je 44,6 milijarda USD, a uvoza 31,2 milijarde USD. U izvozu prevladavaju naftni proizvodi (95%), a ostatak čine kakao, drvo, guma i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći partneri su Indija (17,8%), SAD (12,7%), Španjolska (9,9%), Nizozemska (8,4%) i Francuska (7,6%). Većinu uvoza čine strojevi i industrijska oprema, vozila, hrana, lijekovi i oružje. Najviše se uvozi iz Kine (18,7%), Belgije (12,8%), Nizozemske (9,2%), SAD-a (7,9%) i Indije (4,8%). Veličina javnoga duga je 21,8% BDP-a (2017).
Promet
Željeznička mreža (3505 km, 2011) uskoga kolosijeka, izgrađena u kolonijalnome razdoblju, u tijeku je modernizacija. Dva glavna željeznička pravca, Lagos–Kano (1126 km) i Port Harcourt–Maiduguri (1657 km), povezuju atlantsku obalu s unutrašnjosti. Gusta ali neodržavana cestovna mreža ima 193 200 km, od toga je samo 15% asfaltirano (2005); najgušća je na jugozapadu, oko velikih gradova. Nigerijom prolazi transafrička (Dakar–Lagos–Mombasa, Kenija) i transsaharska cesta (Alžir–Nigerija) koja završava u Lagosu. Glavne su luke Lagos (Apapa), Calabar, Port Harcourt te Bonny i Onne (naftni i LNG terminal). Plovne su rijeke Niger i Benue. Međunarodne su zračne luke Lagos (Ikeja), Abuja, Calabar, Port Harcourt i Kano.
Novac
Novčana je jedinica nigerijska naira (₦; NGN); 1 naira = 100 koboa.
Povijest
Prvi tragovi ljudskoga djelovanja na području današnje Nigerije mogu se pratiti od mlađega kamenoga (neolitičkog) doba. U sjevernoj Nigeriji i južnom Nigeru nastale su između VIII. i XI. st. države naroda Hausa, podložne od XIV. do XVI. st. državama Mali i Songhai. U sjeveroistočnoj Nigeriji narod Kanuri osnovao je u VIII. st. državu Kanem, koja je u XIII. st. obuhvaćala dijelove današnjega Čada, Nigerije i Libije. Od XV. st. zemlja se nazivala Bornu i držala je pod vlašću okolne Hause i Berbere. Na sjeverozapadu Nigerije stvorena je između X. i XII. st. država Nupe, koja se u XVIII. st. raspala. Na primorju južne Nigerije stvorena je u X. st. država naroda Edo (Benin), a u XI. st. država naroda Joruba. U doba dolaska Portugalaca 1472. Benin je bio jaka država. Njezini vladari sklapali su potkraj XV. st. trgovačke ugovore s Portugalcima (trgovina robovima), u XVI. st. s Englezima, a u XVII. st. s Nizozemcima. Slične aranžmane napravili su i jorupski vladari u XVI. st., pa je na obali Nigerije niknulo mnogo faktorija portugalskih i engleskih trgovaca. U XVIII. st. Britanci su potisnuli ostale europske suparnike. U sjevernoj Nigeriji izbio je veliki ustanak Fulba, koji su 1804–09. stvorili jaku islamsku državu, sa sjedištem u Sokotu, i pokorivši države Hausa i Nupe, zavladali su najvećim dijelom sjeverne Nigerije. Trgovina robljem (osobito izvoz robova u Ameriku) ostala je sve do druge polovice XIX. st. glavna djelatnost. Središte joj je bilo u Lagosu, koji su Britanci osvojili 1851. kako bi suzbili tu trgovinu. Deset godina poslije (1861) Britanci su od mjesnoga poglavice otkupili cijeli teritorij Lagosa i proglasili ga kolonijom (1862). Duž toka Nigera postupno su prodirali u unutrašnjost i osnovali 1879. Ujedinjenu afričku kompaniju (United African Company), koja je svoje francuske suparnike na tom području brzo natjerala u bankrot. Glavne sirovina, za koju su se otimali britanski i francuski trgovci, bilo je skupocjeno palmino ulje. Godine 1886. Kompanija je dobila kraljevsku povelju i kao Royal Niger Company predstavljala je vrhovnu vlast u dolini Nigera. Regionalni islamski vladari žestoko su se odupirali prodiranju Britanaca pa su borbe s domorodačkim plemenima trajale povremeno sve do prvoga desetljeća XX. st. Imperijalistička podjela afričkih zemalja u posljednjim desetljećima XIX. st. i početkom XX. st. dovela je do spora Britanaca s francuskim i njemačkim suparnicima. Britansko-francuski odnosi na tom području došli su u kritičnu fazu 1897–98. Sporna su pitanja riješena naposljetku nizom britansko-francuskih i britansko-njemačkih sporazuma, kojima je razgraničeno područje Nigerije. Godine 1900. britanska vlada preuzela je upravu nad dotadašnjim teritorijem od Kraljevske kompanije za Niger, te od južnoga dijela tog područja i obalnoga pojasa stvorila protektorat Južne Nigerije, dok je sjeverni dio postao protektoratom Sjeverna Nigerija. Lagos i Južna Nigerija ujedinjeni su 1906. u koloniju i protektorat Južna Nigerija, a 1914. to je područje sjedinjeno sa Sjevernom Nigerijom kao kolonija i protektorat Nigerija. Za I. svjetskog rata izbile su u graničnom području između Nigerije i Kameruna borbe između britanskih i njemačkih kolonijalnih trupa, no već 1916. njemački je otpor svladan. Na temelju Versailleskoga mirovnog sporazuma 1919. dio bivšega njemačkoga Kameruna priključen je Nigeriji kao mandatno područje. Nakon I. svjetskog rata, domaća elita, školovana u Velikoj Britaniji, postala je nositeljem težnji za nacionalnim oslobođenjem (osnovala Nacionalni kongres za Britansku Zapadnu Afriku). Britanija je pristala na neke administrativne reforme i ustrojila Zakonodavno vijeće. Nacionalnooslobodilački pokret u Nigeriji znatno je ojačao u 1940-ima i 1950-ima. Godine 1946. Nigeriji je priključen Britanski Kamerun. Autonomija je postignuta 1951., a nakon sporazuma s Velikom Britanijom, 1. X. 1960. proglašena je neovisnost. Nakon plebiscita održanog u veljači 1961., južni dio nekadašnjega Britanskoga Kameruna (autonoman od 1954) izdvojio se iz Nigerije i priključio Kamerunu. Abubakar Tafawa Balewa bio je premijer 1957–66 (ubijen u državnom udaru); republika je proglašena 1. X. 1963., a predsjednikom je imenovan N. Azikiwe. Od 1960-ih političku nestabilnost izazivali su povremeni etnički i vjerski sukobi, političke ambicije vojnoga vodstva te suparništvo pojedinih saveznih država i središnje vlasti (sporna je i raspodjela prihoda od iskorištavanja nafte). U siječnju i srpnju 1966. izveden je državni udar; potom je vojni režim predvodio Yakubu Gowon (do 1975). Masovni progoni pripadnika plemena Ibo izazvali su pokušaj odcjepljenja Biafre, te građanski rat (1967–70). Državni udari izvedeni su 1975. i 1976. Olusegun Obasanjo bio je na čelu vojnoga režima od 1976; pristao je na demokratizaciju pa je nakon izbora 1979. predsjednikom imenovan Alhaji Shehu Shagari (srušen je u državnom udaru 1983). Vojni zapovjednik Ibrahim Babangida bio je na vlasti 1985–93. Ograničena demokratizacija započela je 1989; izborni rezultati 1992. i 1993. nisu bili priznati, a u rujnu 1993. vlast je preuzeo general Sani Abacha. Potkraj 1995. vlasti su objesile više aktivista za ljudska prava (među njima je bio i pisac Ken Saro-Wiwa), koji su se protivili i onečišćenju delte Nigera što su ga prouzročile zapadne naftne kompanije. Nakon Abachine smrti 1998. došlo je do demokratizacije; umirovljeni general O. Obasanjo izabran je za predsjednika u travnju 1999 (reizabran je 2003); predvodio je Narodnu demokratsku stranku (PDP), koja je postala politički vodeća. Potkraj 1990-ih i početkom 2000-ih učestalo je etničko i vjersko nasilje (uvođenje šerijatskoga prava u pojedinim gradovima i saveznim državama izazvalo je sukobe između muslimana i kršćana), a nekoliko pobunjeničkih skupina djeluje u naftom bogatoj delti Nigera (procjenjuje se da je u nemirima i sukobima 1999–2004. bilo više od 10 000 poginulih). Izbore 2007. obilježili su nemiri i prosvjedi; predsjednik je postao Umaru Yar’ Adua (PDP), koji je zbog bolesti smijenjen početkom 2010. Zamijenio ga je Goodluck Jonathan (PDP); pobijedio je na izborima 2011 (dio oporbe potiče sukobe u kojima je bilo više stotina poginulih). Veći etnički i vjerski sukobi s više od 1000 poginulih izbili su u srpnju 2009. Terorističke napade poduzima radikalna islamistička skupina Boko Haram (osnovana 2001); 2009–14. u njezinim je napadima bilo više tisuća poginulih (raseljenih je oko 1,5 milijuna). U svibnju 2013. uvedeno je izvanredno stanje u sjeveroistočnom području (pokrajine Yobe, Borno i Adamawa), kako bi se uništila gerila Boko Harama (SAD pomaže vladine snage). U siječnju 2015. ubijeno je više stotina civila u napadima Boko Harama na pojedine gradove u pokrajini Borno (pod nadzorom je islamističkih boraca dio pokrajine, uključujući šire pograničje prema Čadu i Kamerunu). Na predsjedničkim izborima u ožujku 2015. pobijedio je Muhammadu Buhari, kandidat ujedinjene oporbe (1984–85. predvodio je vladajući vojni režim); ponovno je pobijedio na izborima u veljači 2019.
Politički sustav
Prema Ustavu od 31. V. 1999. Nigerija je republika, federacija, s predsjedničkim sustavom. Predsjednik republike istodobno je šef države i predsjednik federalne vlade te zapovjednik oružanih snaga. Predsjednika biraju građani na općim i izravnim izborima za razdoblje od 4 godine. Izvršnu vlast na razini savezne države obnaša Federalno izvršno vijeće. Nacionalna skupština dvodomni je parlament, koji obnaša zakonodavnu vlast. Senat ima 109 senatora, po 3 bira 36 država, glavni grad bira 1 senatora. Senatori imaju mandat za razdoblje od 4 godine. Zastupnički dom ima 360 zastupnika, koji se biraju na općim izborima za razdoblje od 4 godine. Pravo glasa opće je i jednako za sve državljane koji su navršili 18 godina života. Sudbenu vlast, na razini federacije, obnašaju Vrhovni sud i Savezni prizivni sud. Federalnu državu čini 36 država i teritorij glavnoga grada, koji je posebna federalna jedinica. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 1. listopada (1960).
Političke stranke
Narodna demokratska stranka (People’s Democratic Party – akronim PDP), osnovana 1998., stranka je centra. Zastupa federalni ustroj države. Podupire ju i katoličko i muslimansko stanovništvo. Na vlasti je od 1999., a vladajuća je i nakon izbora 2011. Svenigerijska narodna stranka (All Nigeria People’s Party – akronim ANPP), osnovana 1998., konzervativna je stranka. Popularna je među muslimanskim stanovništvom. Od 2003. je u oporbi. Zajedno s nekoliko oporbenih stranaka stvorila je 2013. Svenapredni kongres (All Progressive Congress – APC).
Književnost
Područje današnje Nigerije nastanjuju mnogobrojni narodi te se računa da ondje postoji oko 400 različitih jezika, od kojih su najrašireniji jezici naroda Joruba, Hausa i Ibo (Igbo). Na svim je tim jezicima razvijena usmena književnost, koja svjedoči o načinu života, povijesti i etničkim religijama u široku rasponu od animističkih, totemističkih i politeističkih do monoteističkih pojava. Bogatstvo se usmene predaje ogleda u poslovicama, mitovima o stvaranju, pričama o životinjama, osobito lavu, hijeni i zecu, te pričama o ljudima, zapostavljenoj djeci, suparništvu među ženama, nevjernim ženama i ljubomornim muževima, nepravednim vladarima i slično. Pripovijedanje priča namijenjeno je zabavi i odgoju, uključuje publiku koja sjedi uokrug i sudjeluje pjevanjem, ritmičkim praćenjem priče, plesom te zapitkivanjem pripovjedača. Pripovjedač pak mora imati razvijene izvedbene sposobnosti te prilagođavati glas i kretnje likovima o kojima priča. Cjelokupni način pripovijedanja zarana je sadržavao elemente kazališne umjetnosti. Kako afrički jezici nisu poznavali pismo, prvi pisani tragovi o tome nalaze se u nekim arapskim zapisima koji su prodorom islama nastali na sjeveru zemlje (vjerojatno X–XII. st.) te u latinskim i portugalskim zapisima iz XV. st., kada započinje trgovina (roblje, palmino ulje) europskih zemalja na obalama Nigerije i uskoro potom dolazak kršćanskih misionara. Prevlašću Engleza potkraj XIX. st., nigerijski engleski (Nigerian Pidgin English) postao je lingua franca na cijelom području, a engleski je kao jezik nigerijske književnosti dobio odlučujuću ulogu osnutkom sveučilišta u Ibadanu (1948). U godinama stjecanja neovisnosti istaknutu ulogu kao okupljalište pisaca i intelektualaca imao je »Mbari Club« (1960). Nestabilno postkolonijalno razdoblje (vjerski i etnički razdori, vojni režimi i represija, odcjepljenje Biafre te građanski rat 1967–70., korupcija, političko nasilje svih vrsta, od izbornih prijevara do ubojstava, obješen i književnik Ken Saro-Wiwa, 1941–95) začudno je djelovalo na književnost i kulturu koja je iznjedrila mnoge pisce svjetske slave, oživilo jorupsku folklornu dramu, stvorilo dvanaestak putujućih kazališnih družina, nekoliko književnih časopisa i drugo. Premda se smatra da se roman pojavio oko 1930-ih, kada je Muhammadu Bello objavio »Gandoki« (1928), djelo u kojem još uvijek na tradicionalan način, prirodno blizak magijskomu realizmu, razgovaraju vile, životinje i ljudi, pomak prema realizmu ostvario je Ch. Achebe (1930–2013) romanom »Sve se raspada« (1958) o slomu naroda Ibo, kojim je stekao svjetsku slavu. Dramatičar, pjesnik i prozaist W. Soyinka (r. 1934), kojega snažno obilježava jorupska kultura i duhovna tradicija te utjecaji Zapada, prvi je afrički pisac dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1986). Fantastične folklorne priče, farsična društvena satira, etnički mitološki elementi i biblijski motivi, osjećaj tragične nigerijske sudbine na način blizak grčkoj drami, politički progoni i prosvjedi, sukob afričke tradicije i zahtjeva zapadnoga svijeta i drugo utkani su u bogato tematsko tkivo suvremene nigerijske književnosti koju stvaraju istaknuti književnici: Hubert Ogunde (1916–90), A. Tutuola (1920–97), Cyprian Ekwensi (1921–2007), Gabriel Okara (r. 1921), Kola Ogunmola (1925–73), Duro Ladipo (1931–78), Flora Nwapa (1931–93), Ch. Okigbo (1932–67), J. P. Clark (Bekederemo) (r. 1935), Nkem Nwankwo (1936–2001), Wale Ogunyemi (1936–2001), Niyi Osundare (r. 1947), Harry Garuba (r. 1958), B. Okri (r. 1959) i mnogi drugi.