mozarapsko pjevanje, jednoglasno katoličko liturgijsko pjevanje u španjolskim pokrajinama Aragónu, Kastilji i Leónu između VII. i XI. st., kada je ustupilo mjesto gregorijanskomu pjevanju. Jedna od najznačajnijih negregorijanskih tradicija kršćanskoga crkvenog pjevanja u srednjem vijeku, naziva se još i starošpanjolsko ili vizigotsko pjevanje. Repertoar mozarapskoga pjevanja, koji se sastoji od antifona, responzorija, lauda, himana i drugih oblika oficija te glazbenih dijelova mise, sačuvan je u četrdesetak rukopisa i fragmenata, a jedini je potpuno sačuvani izvor Antifonarij katedrale u Leónu. Odlike su toga pjevanja izrazito melizmatičke melodije i snažna dramatska karakterizacija tekstovnoga predloška. U nekim je aspektima slično ambrozijanskomu pjevanju milanske Crkve, dok određena podudarnost napjeva upućuje i na vezu s gregorijanskim koralom. Mozarapsko pjevanje notirano je neumatskim znakovima, u kojima su vidljivi utjecaji bizantskog i zapadnoeuropskog sustava notacije. Tragovi toga tipa pjevanja nalaze se i danas u katedralnoj liturgiji u Toledu. U razvoju mozarapskoga pjevanja značajne su povijesne ličnosti sv. Izidor Seviljski (560–636), sv. Leandar (u. 601) i sv. Eugen Toledski (u. 657).
