Mljet, otok u južnodalmatinskom otočju; obuhvaća 98,02 km² s 1062 st. (2021). Dug je 37 km, širok do 4,8 km. Leži južno od poluotoka Pelješca (odvaja ih Mljetski kanal), jugoistočno od otoka Korčule, jugozapadno od Elafitskih otoka i zapadno od otočjâ Vrhovnjaci i Lastovnjaci. Građen je od krednih vapnenaca i dolomita; najviši vrh Velji grad (514 m). Razveden; duljina obale 135,2 km, koeficijent razvedenosti 3,8. Veće uvale: Luka Polače, Tatinica, Sobra, Luka Prožura, Okuklje, Nad Garma, Saplunara, Luka Gonoturska i dr. Uz obalu su mnogi otočići (Pomeštak, Glavat, Maslinovac, Moračnik, Ovrata, Tajnik, Kobrava, Badanj, Galičnjak, Borovac, Planjak, Preč, Brnjestrovac i dr.). Na krajnjem je sjeverozapadnome dijelu otoka potopljena udolina s Velikim i Malim jezerom (→ mljetska jezera). Više od 70% površine zauzima šuma, pa je Mljet, uz Lastovo, najšumovitiji jadranski otok. Šume na zapadu otoka dio su nacionalnoga parka (3100 ha; 11,3% otočne površine). Istočni dio otoka (Saplunara) s pješčanim plažama i šumama alepskoga bora i pinija rezervat je prirode. Klima je sredozemna. Srednja zimska (siječanj) temperatura 8,7 °C, ljetna (srpanj) 24 °C; godišnja količina oborina od 1000 mm do 1500 mm; 2589 sunčanih sati godišnje. Mnogobrojna polja (Polačko, Ivanje, Blatsko, Babino i Kneže) ispunjena su crvenicom. Poljodjelstvo (vinova loza, maslina, ljekovito bilje); vinarija u Kozarici; ribarstvo (jegulja, jastog). Turizam. Brodske veze s Dubrovnikom i Elafitskim otocima. U unutrašnjosti su naselja Babino Polje (262 st.), Goveđari (138 st.), Korita (52 st.), Blato (31 st.) ,Maranovići (29 st.), Prožura (26 st.) i dr., a na sjevernoj obali Sobra (129 st.), Polače (111 st.), Pomena (62 st.) i Kozarica (30 st.). Na području Babina polja sačuvano je nekoliko predromaničkih (sv. Pankracije) i romaničkih spomenika. Crkva sv. Đurđa je iz XIII. st., u župnoj crkvi iz XV. st. čuva se romanički procesijski križ iz XIII. st. U Koritima je sazidana u XV. st. crkva sv. Vida; u središtu sela je kula, a oko nje nekoliko baroknih kuća iz XVII. i XVIII. st. – Stari grčki pisci bilježe ga kao Melite (Μελίτη), a Konstantin VII. Porfirogenet u X. st. kao Meleta (Μέλετα). Tragovi najstarijih naselja nalaze se na sjeverozapadnom dijelu otoka, gdje su nađeni grobovi iz ilirskoga doba. U antičko doba otok je bio jedno od gusarskih uporišta protiv kojih je Oktavijan 35. pr. Kr. poveo kaznenu ekspediciju. U V. st. sagrađen je na otoku rimski ljetnikovac, oko kojega je poslije nastalo selo Polače. Nakon propasti Zapadnoga Rimskog Carstva, Mljet je neko vrijeme bio pod gotskom pa pod bizantskom vlašću (od 535). Naseljivanjem slavenskoga stanovništva na jadranskoj obali početkom VII. st. Mljet postaje pribježište za stanovništvo južnodalmatinskoga priobalja i unutrašnjosti. Potkraj VIII. i početkom IX. st., u doba slabljenja bizantske moći, hrvatsko je stanovništvo iz neretvanske doline prešlo na Mljet, o čem svjedoči i Konstantin VII. Porfirogenet. Kada je početkom XI. st., raspadom Neretljanske krajine, njezin veći dio bio pripojen srednjovjekovnoj Hrvatskoj, otoci Korčula i Mljet pripali su Zahumlju. God. 1151. veliki knez Zahumlja Desa darovao je cijeli otok benediktincima sv. Marije iz Pulsana u Apuliji, koji su na otočiću u Velikom jezeru izgradili samostan i crkvu sv. Marije. Prema ispravi zapisanoj u kancelariji pape Inocenta III. crkva je bila posvećena već 1198. Benediktinci su ubrzo postali gospodarima cijelog otoka, koji je ostao u njihovu posjedu i za vladavine raških vladara (druga polovica XII. st. do sredine XIV. st.). God. 1345. benediktinci su oslobodili otočane pojedinačnoga danka i službi prema samostanu uz obvezu da općina (univerzija) plati godišnju otkupninu od 300 perpera. Iste je godine bio zapisan Statut Mljeta. Dok su se u XIV. st. postupno prekidale veze otoka s kontinentalnim zaleđem, istodobno je jačao dubrovački utjecaj, zbog toga što su redovnici i opati samostana sv. Marije bili uglavnom dubrovački plemići. God. 1410. Mljet je konačno potpao pod vlast Dubrovačke Republike, u sastavu koje je ostao sve do njezine propasti 1808. U Ciparskom ratu (1570–73) jedinice iz Bosanskoga sandžaka poharale su otok, a Mlečani su zajedno s uskocima opljačkali sav dubrovački teritorij pa i Mljet. Za Kandijskoga rata (1645–69) hajduci iz Perasta i Novoga u više su navrata opustošili otok. Nakon propasti Dubrovačke Republike Mljet je bio pod francuskom upravom, a od 1815. nalazio se u sastavu Habsburške Monarhije, sve do njezine propasti 1918. Nakon prve talijanske okupacije (1918–21) Mljet je ušao u sastav Kraljevine SHS; potkraj travnja 1941. po drugi su ga put okupirali Talijani. Nakon kapitulacije Italije (1943) zauzela ga je njemačka vojska. Otok je bio oslobođen u rujnu 1944. Nakon rata postao je samostalnom općinom (do 1963).
