merovinška umjetnost, umjetnost ranoga srednjega vijeka na području franačke države za vladavine Merovinga (486–751). U svojim likovnim ostvarenjima povezala je mnogobrojne sastavnice klasične antičke umjetnosti (sirijske, perzijske, egipatske i rimske te starokršćanske) s umjetnošću »barbara« (Kelta, Franaka, Ostrogota, Vizigota, i dr.). Crkveno graditeljstvo, os. objekti osmerokutna i kružna tlocrta, znatno je utjecalo na razvoj zapadnoeuropskog graditeljstva. Rijetki su sačuvani primjerci izvornoga graditeljstva (krstionice u Riezu, V. st., Fréjusu, V. st., i Poitiersu, VI–VII. st., te kripte u opatiji Jouarre, VII. st., i Grenobleu, VIII. st.). Za rijetko sačuvana djela plastike u kamenu značajno je napuštanje realizma i reljefnosti te prijelaz u stilizaciju i plošnost (sarkofazi, stele, kapiteli, korske ograde). Iluminacije rukopisa svodile su se ugl. na stilizirani ornament u kojem je važnu ulogu imao pleter (lekcionar iz Luxeuila, oko 700), a figuralni prikazi bili su rijetki (Fredegarova kronika, VII. st.). U merovinško doba počelo je oslikavanje crkvenih prozora (franački majstori vitraja vitri factores rade u VII. st. i u Britaniji). Osobitu umjetničku vrijednost imaju zlatarski predmeti, na kojima se obilato koristio emajl, antičke geme i dragulji (prilozi iz Hilderikova groba, 481; kalež i plitica iz Gourdona, VI. st.; kovčežić iz Saint-Benoît-sur-Loire, VII. st.; korice relikvijara iz Saint-Maurice d’Agaune u Švicarskoj, VII. st.).
