ars moriendi

ars moriendi [~ ~e'ndi:] (lat.: umijeće umiranja), uputa za dobru kršć. smrt, koja se od poč. XV. st. širi eur. Zapadom, a nastala je na poticaj sabora u Konstanzu. Tekst riječima i slikom priprema pojedinca na trenutak smrti prikazujući mu iskušenja kojima će ga vrazi podvrgnuti i poučava ga kako će se molitvama i obredima odhrvati tim kušnjama i spasiti svoju dušu. Nasuprot starijim tekstovima koji govore o smrti drugoga, ars moriendi usredotočen je na smrt vlastitoga »ja« shvaćenu kao trenutak konačne odluke koja pripada samrtniku. Bila je duboko ukorijenjena u pučku osjećajnost kasnoga sr. vijeka. Doživjela je izvanrednu popularnost te se očuvala u velikom broju rukopisa i izdanja na latinskom i na pučkim jezicima. Prevedena je i na hrvatski, zajedno s Ritualom koji govori o obredima oko bolesnika, i tiskana u senjskoj glagoljaškoj tiskari 1507. pod naslovom Meštrija dobroga umritja.